U organizaciji udruge SOS Rijeka, u ožujku ove godine održana je stručna konferencija posvećena provedbi Istanbulske konvencije i preporukama GREVIO-a. Konfrencija je okupila predstavnike institucija, pravosuđa, policije, akademske zajednice i organizacija civilnog društva. Cilj skupa bio je otvoriti dijalog o napretku, ali i ključnim preprekama u zaštiti žrtava rodno uvjetovanog nasilja. Konferenciju je otvorilo obraćanje gradonačelnice grada Rijeke, Ive Rinčić, uz naglasak na važnost kontinuirane suradnje i jačanja lokalnih kapaciteta za zaštitu žrtava.
Napredak postoji, ali sustav i dalje kaska
U prvom panelu, u kojem su sudjelovale Višnja Ljubičić (pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Republike Hrvatske), Anita Matijević (voditeljica Odjela maloljetničke delinkvencije i kriminaliteta na štetu mladeži i obitelji Uprave kriminalističke policije, Ravnateljstva policije) i Tanja Žaja (Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike), istaknuto je kako je ratifikacija Istanbulske konvencije donijela značajne pomake u hrvatskom zakonodavnom i institucionalnom okviru. Kako je naglašeno, Hrvatska je morala prilagoditi čitav niz zakona – od kaznenog i obiteljskog prava do prekršajnih i strateških dokumenata. Istanbulska konvencija pritom nije samo pravni okvir, već i alat za promjenu percepcije nasilja nad ženama, osobito kroz razgradnju stereotipa i jačanje rodno senzibiliziranog pristupa. Posebno je istaknut napredak u dostupnosti skloništa – dok ranije trećina Hrvatske nije imala adekvatne kapacitete, danas svaka županija ima barem jedno sklonište ili savjetovalište. Međutim, financiranje i dalje ostaje problematično, budući da lokalne zajednice izdvajaju manje od jedan posto proračuna za ovu svrhu.
Policija kao primjer sustavne promjene
Predstavnica policije naglasila je kako je Konvencija značajno unaprijedila razumijevanje nasilja nad ženama, osobito izvan isključivo kaznenopravnog okvira. Vidljiv je i pomak u statistici – smanjenje prekršajnih i povećanje kaznenih djela nasilja ukazuje na ozbiljniji pristup problemu. Uvedeni su i sustavi redovitih nadzora rada policijskih službenika te procjene rizika, uključujući standardizirane upitnike koji obuhvaćaju različite faktore – od oblika nasilja do mentalnog zdravlja i prisutnosti oružja. Poseban naglasak stavljen je na odgovornost: propusti u radu imaju disciplinske posljedice. Ipak, unatoč poboljšanjima, problem femicida i dalje ostaje bez značajnog pada, što dodatno naglašava potrebu za kvalitetnijom prevencijom.
Sustav socijalne skrbi između reforme i preopterećenosti
Sustav socijalne skrbi prepoznat je kao ključan, ali i izrazito opterećen segment zaštite žrtava. Iako postoje napori u usklađivanju s GREVIO preporukama i jačanju međuresorne suradnje, stručnjaci upozoravaju na ozbiljne izazove. Jedan od ključnih problema je nedostatak kadra i velika fluktuacija zaposlenih, što otežava kontinuirani rad sa žrtvama. Stručnjaci su sve više administrativno opterećeni, dok se direktan rad s korisnicima smanjuje. Naglašena je i potreba za boljim alatima procjene rizika te sustavnijim evidentiranjem podataka – jer ono što nije zabilježeno, u praksi „ne postoji“.
Edukacija: ključna, ali nedovoljna i nesustavna
Jedan od najčešće ponavljanih zaključaka konferencije odnosi se na edukaciju. Iako se provodi u policiji i dijelu sustava, ona je često fragmentirana, nesustavna i ovisi o individualnoj motivaciji. Posebno je istaknuto da pravosuđe ostaje zatvoren sustav u kojem je iznimno teško provoditi edukacije. Unatoč pozivima i inicijativama, odaziv sudaca i državnih odvjetnika je minimalan, što ima izravne posljedice na kvalitetu postupanja u predmetima nasilja. Sudionici su upozorili da bez kontinuirane, obvezne i strukturirane edukacije nema stvarne promjene, osobito u razumijevanju dinamike nasilja i psihologije žrtve.
Pravosuđe kao „nedodirljivi“ dio sustava
U drugom dijelu konferencije fokus se premjestio na pravosudni sustav, koji je označen kao najslabija karika. Slijedilo je predavanje Sanje Bezbradice, sutkinje Ustavnog suda Republike Hrvatske, Maje Munivrane, prof. dr. sc., s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te odvjetnice Morene Lekan, odvjetnice i članice Povjerenstva za ravnopravnost spolova PGŽ. Analize sudske prakse pokazuju da se Istanbulska konvencija rijetko spominje u presudama – u svega 0,024% slučajeva. Kada se i pojavljuje, najčešće ju koriste počinitelji u vlastitu obranu, a ne sudovi kao alat zaštite žrtava. Dodatno zabrinjava podatak da više od 90% presuda završava uvjetnim kaznama, što šalje poruku nekažnjivosti. Izostaje i sustavna analiza femicida, kao i dosljedna primjena zakonskih odredbi koje već postoje. Istaknuti su i ozbiljni proceduralni problemi – paralelni kazneni i obiteljski postupci često dovode do situacija u kojima se žrtve moraju suočiti s počiniteljem, bez adekvatne zaštite.
Perspektiva prakse: iskustva odvjetništva i rada sa žrtvama
Iz perspektive rada sa žrtvama istaknuto je da sustav često ne pruža dovoljno podrške. Žrtve se suočavaju s dugotrajnim postupcima, nedostatkom pravne pomoći i osjećajem nesigurnosti. Posebno je naglašeno da djeca kao žrtve nasilja ostaju nedovoljno zaštićena, dok se njihova prava često zanemaruju u sudskim postupcima. U praksi se pokazuje i ozbiljan nedostatak razumijevanja psihološkog stanja žrtava, što dodatno otežava njihovo sudjelovanje u postupcima i smanjuje učinkovitost zaštite.
Civilno društvo: bez sustavne podrške nema promjene
U završnom panelu konferencije, posvećenom perspektivi organizacija civilnog društva koje pružaju usluge žrtvama rodno uvjetovanog nasilja, sudjelovale su Mirjana Kučer (Udruga Domine, Split), Maja Mamula (Ženska soba, Zagreb), Paula Bogović (Udruga UZOR, Rijeka) i Dženana Kalamujić (SOS Rijeka), dok je panel moderirala Lana Bobić. Iako postoje nacionalni planovi, oni su često formalni dokumenti bez stvarnog učinka. Prevencija je nedovoljno zastupljena, a financiranje organizacija koje rade sa žrtvama nestabilno i nedostatno. Posebno je naglašeno da bez ulaganja u obrazovanje – od najranije dobi – nije moguće postići dugoročne promjene. Također, upozoreno je na rastući problem digitalnog nasilja, koji još uvijek nije adekvatno prepoznat u zakonodavnom i institucionalnom okviru.
Zaključak konferencije može se svesti na nekoliko ključnih točaka: sustav postoji, ali nije dovoljno učinkovit; zakoni postoje, ali se ne primjenjuju dosljedno; edukacija postoji, ali nije sustavna. Najveći izazovi ostaju u području pravosuđa, međuresorne suradnje i prevencije. Bez jasne odgovornosti svih aktera – od institucija do obrazovnog sustava – promjene će ostati parcijalne. Kako su sudionici naglasili, pitanje nije više imamo li zakonski okvir, već imamo li političku volju i društvenu spremnost da ga zaista provedemo.
Konferencija bila dio programa Život nakon nasilja – reintegracija žrtava rodno uvjetovanog nasilja kojeg financira Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.