Ovaj tekst za cilj ima prije svega obratiti se ženama koje su preživjele rodno uvjetovano nasilje/ nasilje u obitelji i onima iz njihove bliske okoline kako bi dobili bolji uvid u živote onih koji su to već prošli.
Često se susrećemo s izjavama poput: “Napokon ga je ostavila, sad može živjeti normalno.“.
Je li to baš tako?
Izlazak iz nasilnog odnosa, odlazak od nasilnika… predstavlja li to kraj svega što nasilje nosi sa sobom?
U svom radu sa ženama koje su preživjele rodno uvjetovano nasilje, više puta sam se uvjerila da je odlazak od nasilnika tek početak. Točnije, puno početaka međusobno isprepletenih.
Da bi žena uopće otišla od nasilnika, pod uvjetom da su živjeli skupa, potrebno je da pronađe smještaj. Privremeni ili stalni, ali siguran. Imajući na umu da je jedan od načina na koji nasilnik nameće i održava svoju moć/kontrolu nad žrtvom upravo njena socijalna izolacija (prekidi kontakata s prijateljima, širom i užom obitelji), žene se nerijetko nađu u situaciji da nemaju kuda otići. Nemaju bliskih prijatelja/ica, narušeni su odnosi s roditeljima, braćom, sestrama. Također, ako su nezaposlene (financijska ovisnost o partneru također je jedan od nasilnikovih saveznika), nemaju financijskih sredstava kojima bi si osigurale smještaj. Srećom, u takvim situacijama postoji mogućnost smještaja u neko od skloništa za žrtve nasilja. Skloništa nude smještaj i sigurnost na određeno vrijeme, najviše do godine dana. Osim smještaja, nerijetko pružaju i psihološku pomoć. Besplatno. Često sam se susrela s problemima koje žene imaju po pitanju odlaska u sklonište. Neki od praktičnih problema su primjerice taj što se sklonište ne nalazi u njihovom mjestu stanovanja pa, ukoliko su zaposlene, nemaju mogućnost zadržavanja posla. Možda imaju i djecu, a djeca bi do škole morala putovati ili čak ni putovanje nije opcija ukoliko je udaljenost velika. Kakogod, nekima smještaj u skloništu nudi baš ono što im je potrebno da si olakšaju odlazak i stvore osnovne preduvjete za samostalan život kasnije.
Kad uspiju naći smještaj i maknuti se, kreće prava borba. Treba proći proces žalovanja za onim što je izgubljeno. Svaka od tih žena svog je nasilnog partnera voljela ili ga još uvijek voli. Svaki odnos, pa tako i onaj koji uključuje nasilje, ima i svoje lijepe strane. Prisjetimo se dinamike nasilnog odnosa koji sadrži faze u kojima se nakon nasilnih incidenata nasilnik ispričava, iskupljuje i obećava da više nikad neće biti nasilan te medenog mjeseca koji nastupa potom. Ovo je samo primjer razloga zbog kojeg žena i dalje voli. Odlaskom iz takvog odnosa treba, osim prekida odnosa, odžalovati i gubitak svih planova koje je ikad imala sa svojim partnerom, gubitka ideje obitelji, gubitak doma, gubitak vjere i nade da ona može učiniti nešto da „spasi“ taj odnos, gubitak želje za ispunjenjem obećanja „dok nas smrt ne rastavi“ i mnoge druge gubitke ideja koje je imala o svom partnerskom odnosu i životu općenito.
Osim žalovanja, žena se u tom periodu nalazi najčešće u situaciji odlaska na policiju, sud, Centar za socijalnu skrb i ostale institucije. Čak i ako je imala hrabrosti napustiti nasilnika prije negoli su dobili zajedničku djecu, vrlo vjerojatno ju čeka barem dio ovog puta koji uključuje prijavu nasilja i sve ono čime to rezultira. Bez obzira na vrstu i trajanje nasilnog odnosa, bez obzira je li već otišla ili tek planira, ne bi bilo na odmet potražiti psihološku i pravnu pomoć. Neke bitke ne moramo voditi same.
Prolazi Ona nerazumijevanje i osude okoline, neprimjerene upite i predrasude, svaljivanje krivnje na nju samu i mnoge druge reakcije onih koji su pred nasiljem okretali glavu.
Pokušava Ona stati na noge i financijski si osigurati neovisnost. Pokušava u cijelom kaosu zadržati posao ili se pokušava zaposliti. Istovremeno, prilagodba na život bez nasilja nije niti malo jednostavna. Odnos u kojem je bila postao joj je poznat. Predvidljiv svojom nepredvidljivošću. Navikla je Ona na uvrede, poniženja, strah, brigu, fizičke ozljede, neprospavane noći i neizvjesne dane. U situaciji kad toga nema, Ona uči živjeti drugačije. Uči se da vrijedi. Uči se da je hrabra. Uči da noći više nisu opasne i da dani nisu tako neizvjesni. Uči se ne vagati svaku riječ prije nego ju izgovori. Uči se da nije Ona kriva što je on bio nasilan. Uči se da svojoj djeci daje primjer svojom hrabrošću, da njima osigurava zdravije okruženje za odrastanje i učenje o bliskim odnosima. I Ona uči stvarati nove bliske odnose. Onakve u kojima se gradi povjerenje i njeguje poštovanje. Nije lako vjerovati novim osobama koje uđu u život kad je onaj koji ju je volio, istovremeno činio sve ono što ljubav ne bi trebala činiti.
Razmislite malo…ima li ikog hrabrijeg od neustrašive žene koja je živjela s nasilnikom? Znate li koliko je mudra i hrabra i tolerantna i snažna morala biti kako bi to preživjela?
Sreća u nesreći je da će joj sve te kvalitete biti od pomoći u svladavanju novih učenja o životu nakon nasilja. Tko zna koliko će u životu uspjeti sad kad mogu svoj život živjeti prema svojim izborima?!
Maja Sikirica, mag. psych, Perspektiva