Kad govorimo o nasilju u obitelji s maloljetnom djecom, djeca su uvijek žrtve. Ne moraju djeca nužno niti biti prisutna u situacijama kad se događa fizičko ili seksualno nasilje, ne moraju biti prisutna ni kad se događa verbalna agresija, ne moraju razumjeti tko je tu u ulozi nasilnika, ne moraju ni razumjeti da je sve to što se događa zapravo nasilje, ali uvijek, baš UVIJEK nasilje utječe i na djecu.

Djeca mogu na više načina doživljavati obiteljsko nasilje: gledati nasilje, čuti, ali ne vidjeti nasilje, biti prisiljena gledati nasilje, biti uhvaćeni između dvije vatre u situaciji nasilja i pritom biti ozlijeđeni, biti manipulirano od strane nasilnika itd.

Prisjetimo se, djeca o svijetu uče u obitelji. Uče govoriti, uče se kretati, uče se samostalno hraniti, uče toaletni trening. Uče čitati, uče pisati, uče o godišnjim dobima, kako prelaziti cestu, kako obrisati nos, zavezati vezice na cipelama. Uče i nešto još važnije. Uče o međuljudskim odnosima, o vlastitoj vrijednosti, o podjeli poslova unutar kućanstva, o rodnim ulogama, o obavezama, odgovornostima… Uče kako se ljudi trebaju odnositi jedni prema drugima, kako postaviti osobne granice, što je u redu, a što nije.

Uče se zauzimati za sebe, prepoznavati vlastite emocije i emocije drugih oko sebe.

Što dijete uči u obitelji u kojoj se događa obiteljsko nasilje?

Uči da je muškarac taj kojemu se žena treba pokoravati. Uči da je žena ovisna o muškarcu i da mu svojom pokornošću treba svakodnevno pokazivati zahvalnost. On je taj koji donosi odluke i Ona ih mora slijepo slijediti jer u suprotnom biva kažnjena. Njene emocije nisu važne, ona sama je potpuno nevažna. On je taj koji zapovijeda, on je taj kojeg svi slušaju, a Ona je uglavnom kriva za sve što pođe po zlu pa čak i za nevrijeme ako je vremenska prognoza predviđala vedro i sunčano vrijeme.

Promatrajući ovaj obrazac međuljudskih odnosa, ne možemo očekivati da dijete razumije da svijet ipak ne mora tako funkcionirati. Na nesvjesnoj razini dijete je te obrasce već usvojilo.

Što to znači za budućnost tog djeteta i ljudske vrste uopće?

Zašto se iščuđavamo ako trogodišnji dječak svojoj majci kaže da je glupača ili ju ošamari? „Ako se tata tako ponaša prema mami, valjda je to tako normalno.“

Zašto se iščuđavamo kada desetogodišnja djevojčica uporno trpi uvrede i ne govori nikome da je zlostavljana? „Ako mama nikome ne govori da je trpi udarce, onda je valjda to način kako se trpi i šuti. To tako treba biti.“

Ovo je samo primjer učenja o odnosima među bliskim osobama koje djeca nose sa sobom kroz život. Ovo je samo jedan od načina na koji muškarci nastavljaju lozu rodno uvjetovanog nasilja, a žene ju (p)održavaju. Naučili su promatranjem odnosa sebi bliskih ljudi da se to tako radi. Naučili su da je to u redu. Možda nisu naučili da može i drugačije.

Ukoliko ovo nije zvučalo dovoljno ozbiljno da upali alarme, predstavit ću onaj emocionalni aspekt posljedica odrastanja u nasilju u obitelji.

Djeca koja su svjedoci nasilja u obitelji rizičnija su za pojavu cijelog niza emocionalnih problema i problema u ponašanju, čemu idu u prilog i podaci koji ukazuju na to da takva djeca često iskazuju iste poremećaje kao i djeca koja su sama zlostavljana. Znaju pokazivati ozbiljne probleme s izljevima bijesa, sklonost fizičkoj agresiji, prijetnje nasiljem koje su vrlo brutalne i bogate detaljima kao npr. “Vrati mi autić ili ću te ubiti.“, oponašanje zlostavljačkog ponašanja.

Izloženost atmosferi nasilja u obitelji rezultira i tjeskobom, depresivnim raspoloženjem, niskim samopoštovanjem, lošijim školskim postignućem, znaju se javljati noćne more, a nije nemoguća ni psihosomatizacija (pritužbe na tjelesne smetnje/bolove). Kako dijete odrasta, javlja se i strah ili trauma, teškoće u stvaranju bliskih odnosa, bježanje od doma i skitnja, korištenje sredstava ovisnosti i suicidalne ideje.
Sve navedeno su čimbenici koji ograničavaju pravilan razvoj djeteta i ne dopuštaju mu da se kroz mirno djetinjstvo razvije do svog maksimuma.

U radu sa ženama koje su preživjele nasilje u obitelji, upravo je ovo jedan od osnovnih razloga koje ih je gurnulo van iz tog odnosa. Uvidjele su da djeca uče nepoželjnu dinamiku odnosa te se identificiraju s jednom ili drugom ulogom te emocionalno tonu u bezdan.

Ako si se pronašla u ovom opisu, ako imaš djecu i trpila si nasilje u obitelji, skupila snage i našla način da odeš, čestitam Ti. Svojim primjerom dala si djeci mogućnost da nauče kako može i drugačije. Da vide da žene nisu tu da šute i trpe jer ako su preživjele sve ono što nasilje u obitelji nosi sa sobom, nema toga što ne mogu učiniti kad iz takvog odnosa odu. Dala si priliku svojoj djeci da razvijaju samopoštovanje, da rastu u sigurnom okruženju, da ih se vidi i čuje, da uče o odgovornostima i prihvaćaju posljedice svojih odluka. Dala si im priliku da prekinu taj lanac učenja o nasilju u obitelji.

Razvod braka nakon nasilja u obitelji u kojoj ima maloljetne djece, nažalost, nije kraj odnosa s nasilnikom.

Najčešće reakcije djece koja su svjedočila nasilju u obitelji se manifestiraju kao anksioznost u obliku trajne uplašenosti, tjeskobe i preosjetljivosti. Do toga dolazi zbog krivnje koju dijete osjeća jer nije uspjelo spriječiti nasilje, a misli da je moglo. Uz to, često je prisutna tuga, na primjer u slučaju ako majka napusti oca. To je tuga za onim što su prije imali, to jest tuguju za zamišljenom obitelji, za fantazijom da imaju obitelj. Ambivalentan stav prema zlostavljaču je često manifestacija te tuge i fantazije. Djeca mogu istovremeno i voljeti i mrziti oca zlostavljača. Žele ga kazniti, a u isto vrijeme i zaštititi što je veliko opterećenje za dijete (Kocijan-Hercigonja, Hercigonja- Novković, 2009).

Znamo svi da razvod zahtijeva i razrješavanje skrbništva te regulaciju viđanja djeteta s roditeljem s kojim ne živi. Čak i onda kad djeca nisu prepoznata kao izravne žrtve, čak i onda kad nasilnik biva kažnjen zatvorskom kaznom, to ne znači nužno da on neće imati pravo susreta s djecom. Ovaj dio zahtijeva poznavanje pravnog aspekta problematike jer nam je onaj psihološki već dovoljno jasan. Srećom, SOS Rijeka uz psihološko, nudi i pravno savjetovanje koje može biti od velike pomoći u razumijevanju situacije, ali i djelovanju u smjeru koji smanjuje štetu nastalu nasiljem.

Maja Sikirica, Perspektiva