Zašto žene žrtve nasilja šute? Zašto skrivaju svoje lice? Koju odgovornost mi kao društvo nosimo prema njima? Znamo li im pružiti podršku i pokazati da se ne moraju više skrivati?
Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama (22. rujna) ove godine će udruge SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava i Udruga PaRiter obilježiti kroz postavljanje izložbe na Korzu te mnoge dodatne programe. Izložba će trajati 9 dana i sastojat će se od 10 fotografija renomiranog fotografa Roberta Gojevića koje prikazuju žrtve nasilja, a dio su njegovog ciklusa „Žene šute i skrivaju svoje lice“. Uz fotografije, izložba će predstaviti i izjave žrtava nasilja te kratke informativne i edukativne tekstove za širu javnost.
Otvorenje izložbe bit će 17.9. (utorak) u 11 sati na Korzu, a svi zainteresirani moći će je pogledati do 25. rujna. Također, u subotu 21.9. s početkom u 18 sati u caffe baru Dnevni boravak u Ciottinoj ulici bit će održan razgovor s fotografom Robertom Gojevićem. Razgovarat će se o njegovom umjetničkom i aktivističkom angažmanu kroz navedenu izložbu.
U sklopu obilježavanja Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama bit će održana i projekcija filma “Protuudar na pravo na pobačaj u Europi”. Projekcija će se održati u Filodrammatici 28. rujna u 20h.
Fabula: Dokumentarni film “Protuudar na pravo na pobačaj u Europi” („Abortion: Backlash in Europe“) iz 2018. godine koji je francusko-njemački TV kanal ARTE snimio kako bi razotkrio tijek novca i modus operandi svjetske zagovaračke mreže Agenda Europe. Riječ je o mreži koja se bori protiv prava na izbor, a čije posljedice djelovanja osjećamo i u Hrvatskoj, ovih dana posebno kondenzirane u Hodu za život.
Film razotkriva čuveni dokument “Povratak naravnog poretka: agenda za Europu“, pokazujući koliko je ekstremna desnica dobro organizirana i financirana. Među ostalim, dokumentarac otkriva i neke od ciljeva koji su opisani u dokumentu “Povratak naravnog poretka: agenda za Europu“.
Pozivamo vas da pogledate dokumentarac i izložbu te da nam se pridružite na razgovoru u Dnevnom boravku!
Kustosica Draženka Jalšić Ernečić o izložbi:
ŽENE ŠUTE najsnažniji je i najtužniji Gojevićev projekt u kojem autor ostaje dosljedan svojoj poetici i povijesnom procesu. Gojević poticaj pronalazi u potrebi da podigne glas protiv nasilja sugestivnom slikom. To je način koji kao umjetnik najbolje zna. Fotografijama prijateljica lica sređenih kazališnom šminkom, Gojević podiže glas i protestira protiv zavjeta šutnje. Robert Gojević u studijskim fotografijama starinskih portreta prepoznaje snagu protesta i kritiku društva koju bismo mogli pripisati angažiranoj umjetnosti i novim medijima. Gojevićeva angažiranost je jasna, kritika društva nepomirljiva, a poruka glasna: stvarne žrtve nasilja trebaju potporu svih nas.
OČI AMBROTIPIJE posjeduju dubinu i fotonski sjaj koja prodire u dušu i zrači sugestivnošću koja je neupitna i govori sve jezike svijeta. Tuga i očaj u očima žene koja u svojoj nemoći šuti svugdje je ista, prodire ravno u srce. Vremena u kojima živimo postala su nasilna i licemjerna. Kad smo bili mali učili su nas kako je Šutnja je zlato. U ovakvim situacijama zapravo i nije. Gojevićev vrisak fotografskom slikom zlata je vrijedno nastojanje da se podigne glas protiv nasilja, bez obzira na nemogućnost govora ili zlatno pravilo koje im je netko davno usadio u mentalnu sliku svijeta u kojem žive.
EMOTIVNA UKLJUČENOST Gojevićevih modela nije samo uživljavanje u ulogu. Pitanje uključenosti u prosvjed protiv nasilja, osjećaj ponosa i sudjelovanja u nečem važnom, prestravljenost šminkom unakaženog (vlastitog) lica i zahvalnost što se ne radi o stvarnosti, mješavina je osjećaja koja je povezala modele, vizažistice i fotografa. Slojevitost Gojevićeve fotografske priča o traumatiziranim ženama u stvarnosti otvara čitav niz važnih pitanja. Kakva će biti reakcija javnosti? Što će ljudi reći? Jesu li nepoznati ljudi spremni priskočiti u pomoć, nazvati policiju ili obraniti žrtvu? Da li će skrenuti pogled, uvjeravajući sami sebe kako se to njih ne tiče, kako je obiteljsko nasilje stvar osobne prirode?
ANGAŽIRANI PORTRETI ROBERTA GOJEVIĆA u svojim temeljima nemaju ničeg lijepog. Nasilje treba osuđivati u svakom trenutku. Beskompromisno. Bez opravdanja. Ni jedno nasilje na svijetu nema razloge, samo isprazne izgovore. Osvijestiti ozbiljnost problema okom kamere plemenita je ideja u kojoj umjetnik stoji na strani dobra i progovara o odsustvu empatije i nedostatku razumijevanja, o šoku i nevjerica koji traju tek trenutak, nakon čega slijedi povratak nebitnom. Teško je zamisliti traume koje se ženama događaju i kroz koje kao žrtve prolaze. Protiv nasilja treba dići glas i prosvjedovati, boriti se. Upravo je to učinio Robert Gojević koristeći način, tehniku, poetiku i jezik koji najbolje poznaje.