Nasilje nikada ne smijemo promatrati kao privatan problem, jer bez obzira na njegov oblik – bilo da je riječ o fizičkom, psihičkom, seksualnom ili ekonomskom nasilju – ono uvijek predstavlja ozbiljan društveni izazov. Društvo stoga, kroz svoje institucije i norme, ima moralnu i pravnu dužnost reagirati na svaki oblik nasilja. Djela koja narušavaju osnovna ljudska prava i dostojanstvo definiraju se pravnim propisima te se, ovisno o njihovoj težini, klasificiraju kao kaznena djela ili prekršaji.
Prekršaji počinjeni zbog nasilja u obitelji primarno su regulirani Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji [1] (dalje u tekstu: ZZNO). O tome na koga se ZZNO primjenjuje te koji se oblici ponašanja smatraju nasiljem u obitelji pisale smo ovdje. Prekršaji se, uvjetno rečeno, definiraju kao blaži oblici povrede u odnosu na kaznena djela, pa ih stoga prate i blaže sankcije. Ipak, kada je riječ o nasilju u obitelji, granica između prekršaja i kaznenog djela često nije jasno određena. Razgraničenje se temelji na kriterijima koji zahtijevaju pažljivu analizu svake pojedine situacije. Pri odlučivanju ključnu ulogu imaju intenzitet, učestalost i trajanje nasilja, kao i posljedice koje nasilje ostavlja na žrtvu. Počinitelj nasilja u obitelji bit će stoga prekršajno gonjen samo u slučajevima kada njegovo postupanje ne sadrži obilježja težeg, odnosno kaznenog djela. Vrste i svrha prekršajnopravnih sankcija za zaštitu od nasilja u obitelji definirane su u ZZNO-u. Za počinitelje prekršaja zbog nasilja u obitelji predviđene sankcije su novčana kazna, kazna zatvora te druge sankcije propisane Prekršajnim zakonom [2], a mogu im se odrediti i zaštitne mjere. Navedene sankcije i zaštitne mjere izriče prekršajni sud.
U ovom tekstu govorit ćemo o zaštitnim mjerama koje propisuje ZZNO, kao skup posebnih prekršajnopravnih sankcija imaju za cilj spriječiti ponavljanje nasilja, pružiti neposrednu zaštitu žrtvi i ukloniti okolnosti koje pogoduju nastavku nasilja. Ove mjere sud može izreći uz novčanu kaznu ili kaznu zatvora, ali i samostalno, i to po službenoj dužnosti ili na prijedlog žrtve, policije ili Hrvatskog zavoda za socijalni rad.
Tako sud počinitelju nasilja u obitelji prema ZZNO-u može izreći sljedeće zaštitne mjere [3]:
- obveznog psihosocijalnog tretmana
- zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja u obitelji
- udaljenja iz zajedničkog kućanstva
- obveznog liječenja od ovisnosti
U nastavku ćemo se osvrnuti na svaku pojedinu zaštitnu mjeru, izuzev udaljenja počinitelja iz zajedničkog kućanstva, koju smo detaljno obradile ovdje.
Mjera obveznog psihosocijalnog tretmana
Zaštitna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana namijenjena je počinitelju nasilja u obitelji kako bi se spriječilo njegovo nasilničko ponašanje ili kako bi se smanjila opasnost od ponavljanja nasilja. Ova mjera traje najmanje šest mjeseci. Cilj provođenja psihosocijalnog tretmana je potaknuti počinitelja da prepozna svoje nasilno ponašanje, prihvati odgovornost za takvo ponašanje te usvoji obrasce nenasilnog ponašanja. Mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja u obitelji izriče se počinitelju nasilja u obitelji u slučaju kada postoji opasnost da bi mogao ponovno počiniti nasilje prema istoj osobi. Sud pritom određuje konkretna mjesta ili područja te minimalnu udaljenost (koja ne može biti manja od 100 metara), ispod koje počinitelj nije smije prići žrtvi. Uz to, može mu se izričito zabraniti i uznemiravanje ili uhođenje žrtve.
Mjera se može izreći i prije pokretanja prekršajnog postupka, a o prijedlogu za određivanje mjere sud odlučuje bez odgode – neovisno o tome je li ga podnijela policija, Zavod ili sama žrtva. Prije donošenja odluke sud će saslušati i žrtvu i osobu protiv koje se traži zabrana približavanja, uznemiravanja ili uhođenja. Čim odluka bude donesena, ona se odmah dostavlja policiji radi provedbe – žalba ne odgađa njezino izvršenje. Trajanje ove mjere ne može biti kraće od jednog mjeseca, a ni duže od dvije godine, ovisno o procjeni opasnosti. S obzirom da se može izreći i prije pokretanja prekršajnog postupka, nužno je da žrtva, policija ili Zavod za socijalni rad u roku od 8 dana od dana njezina donošenja podnesu sudu prijedlog za pokretanje prekršajnog postupka. U suprotnom, mjera se ukida, a na to je sud dužan upozoriti žrtvu.
Mjera obveznog liječenja od ovisnosti
Obvezno liječenje od ovisnosti sud može izreći počinitelju koji je počinio nasilje pod utjecajem alkohola, droge ili drugih oblika ovisnosti, a postoji opasnost da bi takvo ponašanje moglo dovesti do ponavljanja djela. Mjera traje najduže godinu dana, a svrha joj je spriječiti da se nasilje ponovi otklanjanjem razloga ili okvira koji potiču nasilno ponašanje.
Tekst je nastao u sklopu trogodišnjeg projekta “Pravo na pravo”, kojeg do kraja 2025. godine financira Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije preko Natječaja za financiranje projekata ovlaštenih udruga i pravnih klinika za pružanje primarne pravne pomoći.
________________
[1] Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 70/17, 126/19, 84/21, 114/22, 36/24)
[2] Prekršajni zakon (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22)
[3] Osim mjera određenih u ZZNO, u prekršajnom postupku radi zaštite od nasilja u obitelji sud može izreći i zaštitne mjere predviđene člankom 50. stavkom 1. Prekršajnog zakona.