U sklopu građanske akcije “Ovdje živi tolerancija” naši volonteri svojim tekstovima pričaju o svojim iskustvima s tolerancijom. U nastavku možete pročitati predivan tekst naše predivne volonterke Mirjane Jurišić.
TOLERANCIJA I NENASILJE
Živimo u svijetu stalnih previranja gdje se gube moralne vrijednosti, a na vrijednost dolazi sve ono što većini odgovara. Da li je tomu kriv kapitalizam koji polagano sve više briše tradicionalne vrijednosti i okreće ljude u borbi za opstanak raznim sredstvima za preživljavanje?
Ponekad se pitam zašto moćnici toliko puno ulažu u ratove, a tako malo za osiguranje mira?
„Budući da ratovi, prema povelji UNESCO – a, započinju u glavama ljudi, na UNESCO – u i na školama diljem svijeta je da taj početak ratova zaustave.“ To je rekao Robert Muller pri dodjeli UNESCO – ve nagrade za mirovne edukacije u rujnu 1989. godine. Nedugo iza toga započeo je rat na Balkanu.
Dijete sam rata. Kada je počeo rat imala sam šest godina. Živjela sam u Bosni, išla u školu. Sjećam se, samo jedan dan sve se je promijenilo. Život na tom području nije više bio siguran i morali smo potražiti sigurnost što dalje od doma. Doselili smo u drugu državu, počela sam ići u drugu školu. Ispočetka je bilo jako teško, prvotno nisam govorila dijalektom kao ostala djeca, oni su se većinom znali i već bili formirana ekipa u koju je kao stranac bilo teško ući. Učiteljica koja nas je učila je štitila i borila se je kad bi trebalo za njih. Morala sam se puno truditi da savladam gradivo, da se nastojim uklopiti. I tako sam htjela da mi je samo malo više pomagala, da je imala suosjećanja, ali bila je tako nekada bezosjećajna prema meni. Stalno me odvajala što mi je otežavalo u prihvaćanju kod djece. Sjećam se da su domaća djeca dolazila kad završi škola kod nje, ja nisam nikad bila pozvana. Nije me to toliko žalostilo, žalostilo me to što jedan odgajatelj tako postupa. Veoma sam se trudila i učila da bih joj se svidjela jer od njezinog ponašanja je ovisilo ponašanje i djece u razredu. Smatram da poslije obitelji, učitelj/odgajatelj ima jako važnu ulogu u djetetovom životu. Ta osoba podučavajući i odgajajući dijete priprema ga za daljnje obrazovanje, život i buduću ulogu koju će obnašati. Dijete kao dijete nije ničemu krivo.
Tokom odrastanja naučila sam što znači biti tolerantan. Kada doživite netoleranciju, diskriminaciju u tako ranoj dobi, onda se naučite na neki način boriti. Trudite se biti drugačiji jer vidite da takvo ponašanje ne valja. Sada nakon toliko godina kada sam već formirana ličnost trudim se u svakoj životnoj situaciji biti što tolerantnija i sagledati stvari na više načina, te pronaći najadekvatnije rješenje. I nedavno sam baš srela tu istu učiteljicu. Prepoznala me nakon toliko godina. Uhvatila me za rukav i pitala me da li znam tko je. Odmah sam znala. Rekla mi je da je baš čula lijepe stvari o meni, da sam završila fakultet, da joj je drago, da joj lijepo izgledam… A ja sam s njom razgovarala kao da se znamo 100 godina. Uvijek sam ju pamtila kao osobu koja me razlikovala, izdvajala, prvotno sam joj na neki način zamjerila takvo ponašanje s obzirom na zanimanje koje obavlja, no zahvaljujući njoj trudila sam se biti što bolja osoba. I nakon razgovora sam se tako dobro osjećala. Shvatila sam da smo ljudi i da griješimo, nekada i nesvjesno, i ne znam nekako sam vidjela po njezinim očima da joj je možda žao što je bila takva. Treba uvijek oprostiti jer nikad ne znamo gdje ćemo mi pogriješiti.
Ako mi nekad i zaboravimo što znači biti tolerantan, to ipak nije slučaj kod djece. Djeca su divna još neiskvarena bića. Ona uvijek nastoje prikazati stvari boljim nego što jesu jer su tako maštovita i za svaki problem tako lako iznađu rješenje. Kako sam radila u Školi, dan mi je započinjao njihovim osmijehom. I zaista nema ništa ljepše od iskrenog dječjeg osmijeha.
Smatram da čovjek treba biti u miru prvotno sa sobom pa onda i s drugima. To je odlika nenasilja: sklad, harmonija, ravnoteža. Smatram da je nenasilje konstruktivno rješavanje problema u ljudskoj zajednici pri kojem se čuva ljudsko dostojanstvo protivnika kao i nas samih.
Možemo reći da je nenasilje jedna nova kultura. Znači slušati i razumijevati druge. Ono znači moći ovladati svojim emocijama koje ako su negativne obično ruše naše odnose s drugim ljudima. To znači imati strpljenja za rješenja koja mogu biti prihvatljiva za obje strane u sukobu.
Zato trudimo se biti bolji i tolerantniji jer samo tako možemo pozitivno naprijed!
Mirjana Jurišić
„Ovdje živi tolerancija“ je građanska akcija koju organizira SOS telefon – grad Rijeka s ciljem podizanja svijesti o važnosti tolerancije i nenasilja u lokalnoj zajednici. Projekt financira Zaklada za poticanje partnerstva i razvoja civilnoga društva u sklopu decentraliziranog modela financiranja Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva.