Kada razgovaramo o nasilju s ljudima koji se problemom nasilja ne susreću i ne bave svaki dan, često je jedno od prvih pitanja: “Ima li stvarno toliko nasilja?” Ili: “Raste li ili pada broj žrtava nasilja?” Ili “Ja ne poznajem niti jednu žrtvu nasilja.”
Prilikom obilježavanja važnih datuma, kao što je današnji Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, svi nekako vole postavljati pitanja o brojevima. I zaista, statistike imaju svoj značaj i svoje mjesto u praćenju nasilja. Brojevi nam puno toga govore – ali i skrivaju.
Tako, recimo, možemo vidjeti da je zbog prekršaja počinjenog nasiljem u obitelji u 2019.-oj godini prekršajno prijavljeno 9.626 osoba[1], što je za 6,3% manje nego nego u istom razdoblju prethodne godine. Brojke prijavljenih osoba upućuju na nastavak kontinuiranog pada broja slučajeva obiteljskog nasilja od oko 10% godišnje. Time možemo doći do zaključka da se u posljednjih 10 godina broj prijavljenih osoba, odnosno zatraženih intervencija policije za prekršajna djela nasilja u obitelji gotovo prepolovio. Nije li to pozitivna informacija? Nije.
Kako Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova u svojim izvještajima redovito naglašava, trend pada broja prijavljenih slučajeva za obiteljsko nasilje ne predstavlja znak učinkovitosti sustava nego upravo suprotno, njegove neučinkovitosti.[2] Zašto?
Zato što, iako broj prekršaja (koji po svojoj naravi, uvjetno rečeni, predstavljaju blaže oblike nasilnih ponašanja nego što je to slučaj kad govorimo o kaznenim djelima) možda pada, značajno raste broj kaznenih djela u obitelji i među bliskim osobama. Tako je u 2019. godini zabilježeno 4.460 kaznenih djela nasilničkih ponašanja u obitelji i među bliskim osobama, što predstavlja porast od čak 28% u odnosu na 2018 godinu. Ako promatramo porast kaznenih djela u posljednjih 10 godina, dolazimo do povećanja od skoro 70%. Ispada da se broj kaznenih djela nasilja u obitelji i među bliskim odnosima u razdoblju od samo 10 godina praktički poduplao. U 2019., zabilježeno je ukupno 4.460 kaznenih djela nasilničkih ponašanja u obitelji i među bliskim osobama (što je, kako je istaknuto, za 28% više nego u 2018., kada je zabilježeno 3.198 kaznenih djela. To znači da dolazi do brutalizacije nasilja.
U 2019. godini ubijeno je ukupno 13 žena. Od toga broja, 11 žena ubijeno je od strane bliskih osoba oba spola (intimnih partnera i bliskih članova obitelji). Od navedenog broja, 10 žena je ubijeno samo od strane muških bliskih osoba (intimnih partnera i muških bliskih članova obitelji), dok su od 10 navedenih muškaraca, 7 počinitelja upravo bili intimni partneri žrtvama (supruzi, izvanbračni partneri i partneri). Kada se promatra razdoblje od prethodne četiri godine, uočava se kako je već četvrtu godinu za redom zadržan visok postotak od najmanje 50% žena ubijenih od strane muškaraca s kojima su bile u intimnim vezama. Ovaj negativan trend nažalost i dalje se ne mijenja i to bez obzira na ukupan broj ubijenih žena na godišnjoj razini.[3]
Ove ionako ružne brojke dodatno poružnjuje 25%-tni porast prekršajnih (a prekršaji su inače, podsjetimo, zadnjih 10 godina u padu!) i 33%-tni porast kaznenih djela obiteljskog nasilja u prvom kvartalu 2020. u odnosu na isto razdoblje prošle godine.[4],[5] Lockdown i ekonomska kriza izazvani pandemijom korona virusa stvorili su okruženje koje žrtve nasilja stavlja u najgoru moguću situaciju – zatvara ih u kuću s njihovim progoniteljem.
Što nam još statistike prešućuju? Crne brojke. Procjenjuje se da na jedan prijavljeni slučaj obiteljskog nasilja dolazi 10 neprijavljenih[6], a kad govorimo o silovanjima na jedan prijavljen slučaj silovanja dolazi između 15-20 neprijavljenih.[7] Kada sve to zbrojimo i oduzmemo – gdje se nalazimo? Neke procjene pokazuju da svaka treća žena tijekom života doživi neki oblik nasilja.[8] Svaka treća žena. To znači da jednostavno nema šanse da ne poznajete ženu koja je proživjela nasilje. Razmislimo o tome sljedeći put prije nego u društvu prokomentiramo kako “mi to nikada ne bismo trpjeli” ili “žena jednostavno treba otići od nasilnika”. Možda pored vas sjedi netko tko treba podršku, a ne nepromišljene fraze.
No, što ustvari uopće znači porast broja prijava? Znači li on nužno i porast nasilja? Vrlo vjerojatno i barem djelomično, odgovor je potvrdan. Ali, moramo uzeti u obzir i mogućnost da je porastao broj prijava (a ne nužno i samo nasilje). Možda su uslijed nacionalnih i drugih osvještavalačkih kampanja i/ili eskalacije nasilja koje postoji već dugo i otprije žrtve počele više prijavljivati.
Stoga, ne zamarajmo se previše brojevima. Oni imaju svoju važnost. Ali, bilo u ovoj godini 5, 500, 5000 ili 50000 žena žrtava nasilja – previše je. Svaka je previše. To su žene, to su životi. A ne brojevi. Ne zaboravimo to. Razgovarajmo mi i o brojevima, ali razgovarajmo prvenstveno o ženama. Razmislimo o tome što prolaze, možemo li im pomoći i kako. Jer možemo, svatko od nas. Kao građanin, susjed, prijatelj, predstavnik organizacije civilnog društva, zdravstvenog, obrazovnog ili pravosudnog sustava. Svi mi možemo bolje.
Mnogi od vas možda ni ne znaju da se Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava u spomen na tri žene ubijene na zagrebačkom Općinskom sudu 22. rujna 1999. godine. Tog je dana tijekom brakorazvodne parnice policajac Mato Oraškić ubio sutkinju Ljiljanu Hvalec, suprugu Gordanu Oraškić i njezinu odvjetnicu Hajru Prohić, a ranio zapisničarku Stanku Cvetković. Mislite li da su njihovim obiteljima važne statistike? Da im je utješno ako koje godine broj femicida malo padne? Oni su izgubili svoje majke, supruge i kćeri. Kada govorimo o nasilju, brojevi nikada nisu samo brojevi.
Na kraju, još jednom podsjećamo: Nisi kriva, nisi sama! Možeš nam se obratiti na broj telefona 051 211 888, na e-mail pomoc@sos-rijeka.org ili putem naše Facebook stranice!
[1] Izvješće o radu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2019. godinu, dostupno na: https://prs.hr/index.php/izvjesca, (dalje u tekstu: Izvješće Pravobraniteljice) str. 96. Prema podatcima Pravobraniteljice, od navdenoeg broja su 7.503 osoba muškog (77,7%) i 2.123 osoba ženskog spola (22,3%).
[2] Ibidem.
[3] Izvješće Pravobraniteljice, str. 97 i 98
[4] Postoje i županije koje izvještavaju drugačije: Bjelovarsko-bilogorska navodno nije imala značajni porast – broj je i nešto manji, što se pripisuje manjem broju dvostrukih uhićenja: https://bjelovarac.hr/najnovije/nasilje-u-obitelji-puno-manje-prekrsaja-nesto-vise-kaznenih-djela/
[5] https://www.prs.hr/index.php/priopcenja-prs/2901-pravobraniteljica-na-n1-tv-o-obiteljskom-nasilju-i-%20%20%20spolnom-uznemiravanju
[6] http://www.sigurnomjesto.hr/savjetovanje/oblici-nasilja/
[7] https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/full/2018_08_70_1418.html
[8] https://www.ipress.hr/vijesti/62089-svaka-treca-zena-u-svijetu-dozivjela-je-neki-oblik-nasilja