Od 24. do 30. svibnja u cijeloj Europi održava se Europski tjedan mladih. Prilika je to da se razgovara o temama koje su mladima važne, predstave mogućnosti za potporu EU-a u području mladih i prenesu dosadašnja dobra iskustva. Riječ je o najvećem europskom okupljanju za mlade i sektor mladih u Europi te su organizirana razna zanimljiva i inspirativna događanja na temu „Naša budućnost u našim rukama”. Više o događanjima možete pronaći na:  Europski tjedan mladih 2021

SOS Rijeka obilježava Europski tjedan mladih raznim događanjima, jedno od kojih je Europski tjedan mladih u Rijeci.

Također, donosimo vam intervju s riječkom spisateljicom Aleksandrom Filipović, autoricom izvrsnog romana za mlade “Rizik od proljetnog mraza”. Autoricu možete pratiti i putem njene službene Facebook stranice, putem koje joj se možete javiti i za svoj primjerak romana, a predstavile smo ga  i u online obliku.

Promocija romana i intervju dio su projekta Ljubav voli, a ne boli, kojeg financira Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, a više informacija o projektnim aktivnostima možete pronaći upravo ovdje – na našoj mrežnoj stranici!

Ostavljamo vas Aleksandrinim riječima…

 

  • Možeš li se predstaviti našim čitateljicama/ima?

U najkraćim mogućim crtama: ja sam Riječanka, mama jedne djevojčice, instruktorica joge, nastavnica koja predaje engleski jezik osnovcima, a uz anglistiku sam završila i studij kroatistike. Bavila sam se niz godina prevodilaštvom, a prije pet-šest godina odlučila sam si ispuniti dugogodišnji san i iskušati se u ulozi spisateljice. To je bilo nešto što je desetljećima čučalo u meni, i evo prošle se jeseni taj san realizirao.

 

  • Kad si shvatila da želiš napisati knjigu?

Ta se knjiga jako dugo kuhala u meni, još negdje od mojih dvadesetih, ali trebale su se najprije posložiti sve kockice u mom životu. Drago mi je što se nisam žurila. Lakše ide i rezultat je bolji kad najprije stekneš neko životno iskustvo, a onda skupiš hrabrost i usudiš se. Počelo je od ideje o djevojci koja je doživjela nasilje. Obično kad nešto slično gledamo na filmovima, fokus je na istrazi, na hvatanju krivca. Čim se krivca strpa u zatvor, priča staje. Ali za mene je ta točka samo početak. Napad ostaje upisan u tijelu i emocijama žrtve, ona ga nosi sa sobom ostatak života. Htjela sam pokazati posljedice nasilja, kako se ono manifestira na osobi, na tjelesnom i psihičkom planu, željela sam ući liku pod kožu, razotkriti svu tu patnju i traumu, prikazati golemu borbu da se trauma prevlada.

 

  • Zašto si se odlučila obraditi temu seksualnog nasilja nad mladima?

To nije jedina, već jedna od tema romana kojoj sam posvetila pozornost, ali je jako bitna. Seksualno nasilja iskustvo je koje brojne žene, djevojke pa i djeca proživljavaju svakodnevno, svugdje u svijetu. Ona je obilježila i moje djevojaštvo i duboko me dira. Roman je moj vid potpore ženskom pokretu, moj doprinos. Ako o zlostavljanju šutimo, tada zapravo potpomažemo zlostavljače. Ja ne želim šutjeti. Znam pisati, pišem dobro i znam o čemu pišem. Pišem jer imam unutarnji poriv za pisanjem, ali i u znak potpore svim svojim sestrama, mladima i starima.

Znam da neke ljude jako provocira ova tema, uglavnom muškarce (neke muškarce) ali i neke žene, što mi je posebno tužno. Mislim da reći kako žene trpe seksualno nasilje ne ugrožava niti osuđuje normalne muškarce koji poštuju žene. Ta tvrdnja ugrožava i osuđuje one druge, a to su zlostavljači i njihovi pomagači. Ja osobno uvijek vjerujem slabijoj i ugroženijoj strani – a to su žene, i podupirem svaku koja tvrdi da je doživjela bilo koji oblik rodno uvjetovanog nasilja. Uvijek. Nikad mi neće pasti na pamet da njezinu patnju dovodim u pitanje.

  • Riječ-dvije o likovima. Kako su nastali, po čemu su posebni?

Krenula sam od heroine, koja se na početku uopće ne doima kao heroina. Tko je imalo proučavao mitove, zna da je to inače put koji svaki heroj, fiktivni i nefiktivni, mora proći. Imate normalnu osobu koja se nađe u nenormalnoj situaciji i onda se ona nekako mora suočiti sa svojim problemom, s nemalim preprekama, i izaći iz svoje nezavidne situacije transformirana – mudrija, bolja, jača. U bajkama možete računati da će sve završiti sretno, dok je u fikciji utemeljenoj na realnosti drugačije. Kao i u životu, imaš likove koji se prepuste nedaćama, puste da ih valovi poklope, a imaš i onih koji daju sve od sebe da isplivaju i dočepaju se obale. Ja osobno volim čitati inspirativne priče o uspjehu, i zato sam stvorila lik pobjednice.

Inače, svi su likovi Riječani i radnja se odvija u Rijeci, u počast mome rodnom gradu. Nisam htjela izmišljati neko fiktivno mjesto, kad se lijepo može iskoristiti Korzo, Kont, lukobran, Trsat i sl. lokacije.  Kad sam pisala scene, u glavi sam jasno vidjela mjesta gdje se one odvijaju. Imena sam posvetila posebnu pažnju, kao mama kad bira svojoj nerođenoj djeci, jer moji likovi i jesu moja djeca. Htjela sam lijepa, posebna imena koja nešto govore o svojim nosiocima. Isprofilirali su se Karolina i Vid.

  • Koja je tvoja interpretacija Karoline? Ja je doživljavam kao snažnu, neovisnu mladu ženu koja ne pristaje ukalupiti se u društvo, nego traži svoj put…?

Bilo mi je bitno prikazati je kao trodimenzionalni lik, a ta njena snaga, unutarnja snaga, nije nešto čega je ona u početku uopće svjesna, nego je nešto za čime je morala duboko, duboko tragati kako bi to izvukla iz sebe na površinu. U svakom slučaju je individualac, sklona promišljanju i introspekciji, a takvi se obično ne povode za masama. Na početku je povučena i plaha djevojka, netko bi površno zaključio preosjetljiva. Muče je stvari koje muče prosječnu tinejdžericu – škola, odnos s roditeljima i hormoni koji su počeli divljati. No ono što je razdvaja od ostalih tinejdžerica tajna je koja upravlja njenim životom. Puna je straha koji je paralizira, i to straha prema suprotnom spolu. Na početku romana ovaj je strah dominantan, kao i njezin osjećaj nemoći i beznađa. Strah nije iracionalan i kad doznamo čitavu njenu priču, on se itekako pokaže razumljivim. Kako se radnja razvija, njeni vršnjaci, ali i odrasli muškarci, neprekidno joj prilaze na vrlo neprihvatljive načine. S obzirom na njenu prošlost, koja se postupno razotkriva, sva ta neugodna iskustva stvaraju nove slojeve traume i produbljuju njeno nepovjerenje i strah, čime se ona samo još dublje ukopava u probleme.

No Karolina je ipak borac. Svjesna je da joj strah crpi previše životne energije i shvaća da nešto mora promijeniti. Donosi odluku da se više ne želi osjećati kao žrtva, odlučuje riskirati i otvoriti se novim iskustvima. Unatoč strahu, počinje izlaziti s jednim mladićem. Tu se stvari naravno zakompliciraju. Mladić je strpljiv, nježan i polako stječe njeno povjerenje. No u njoj se i dalje odvija velika unutarnja borba. Što se dalje događa, neću razotkriti, ali potrudila sam se da bude uzbudljivo i neočekivano.

 

  • Postoji li pritisak na mlade da stupaju u seksualne odnose?

Pritisak svakako postoji. Obično ga vrše mladići na djevojke različitim maštovitim metodama nagovaranja, što su zapravo manipulativne tehnike. Česta je primjena tzv. emotivne ucjene. No i djevojke ponekad šire taj pritisak među sobom, jer se raspojasana seksualnost danas promatra kao nešto što je cool. Doduše kod nas na Balkanu to je ujedno i dvosjekli mač, jer ono što vrijedi za mladiće ne vrijedi i za djevojke, pa ako ste za nečije pojmove preslobodne, vrlo lako će vam prilijepiti etiketu kurve. Ako pak niste, onda možete dobiti etiketu lezbijke ili vjerske fanatkinje opsjednute čistoćom.

Karolina i njena najbolja prijateljica Tesa poprilično se razlikuju po tom pitanju. Karolina je introvertirana i prilično zakopčana, ne zato što je tradicionalna ili staromodna pa čuva djevojaštvo, nego zbog ružnih prethodnih iskustava. Tesa je pak vrlo društvena i ne koči svoju seksualnost, čak ide prema rizičnom ponašanju, što je krajnost. Ovdje treba reći da ja ne zagovaram ćudoređe, znači svatko je „svoga tela gospodar“, ali uvijek treba imati na umu slobodni i informirani pristanak oba partnera. To je silno važna tema.

 

  • Reci nam štogod o posljedicama seksualnog nasilja.

Posljedice su uvijek teške, makar sve ovisi do koje je mjere nasilje eskaliralo, koliko je trajalo, kada se dogodilo i je li nakon njega osoba primila neki vid profesionalne, terapeutske podrške, kao i podršku zajednice. Također nije svejedno je li nasilje trajalo jedno poslijepodne ili nekoliko godina uzastopce (ne obezvrjeđujem ovdje ono jedno popodne). Nije svejedno niti jeste li silovani s 10, 15 ili 30 godina. Nije svejedno jeste li svoju traumu duboko zakopale i nikad je ne priznale ni živoj duši, ili ste je s nekim podijelile. Također je jako bitno i kakva je bila reakcija te prve osobe.

Postoje znakovi koji upućuju da se osobi dogodila trauma. Najlakše je vidjeti fizičke ozljede. Ali postoje i one nevidljive – rane na duši ostaju još dugo, dugo nakon samog nasilnog čina. Karolina npr. ima uporne noćne more, problem sa spavanjem, jaku potrebu za samoćom (a povlačenje je potreba da se zaštiti, jer joj muškarci redovito prilaze u javnom prostoru), velike promjene u raspoloženju (strah, bijes, malodušje…). Njena okolina ne uviđa da to nisu njene novorazvijene crte ličnosti, već znakovi potisnute traume. Osoba neće uvijek izaći na sva zvona sa svojom pričom, prebolna je.

 

  • Koliko je bilo teško prilagoditi temu da bude i čitljiva i jasna mladima?

Bilo je teško samo utoliko što se ne može pisati o seksualnom nasilju a ne dotaknuti se spolnosti. Moja jedina briga bila je da nađem mjeru: realističnost, a bez naginjanja pornografiji. Imam nekoliko intimnih, delikatnih scena i stvarno sam se trudila da sve budu opravdane i da ne prelaze granicu dobrog ukusa.

 

  • Govori li se o seksualnom nasilju dovoljno u školama? Kako bi se trebalo govoriti?

Koliko ja znam, u osnovnim školama govori se nešto, uglavnom u sklopu vršnjačkog nasilja, ali sve ovisi o razredniku hoće li i koliko će duboko zaći u temu. Postojale su i radionice za srednje škole (SNEP – seksualno nasilje, edukacijski i preventivni program) koje je provodila Ženska soba, ne znam traju li još uvijek, ali vrijedi provjeriti.

A kako bi se trebalo govoriti o nasilju? To je ogromno pitanje i odgovor na njega nije neka čarobna formula. Naučiti se zauzeti za sebe i postaviti granice uči se cijelog života. Ja npr. do prije nekoliko godina nisam ni znala što su to osobne granice, nisam imala pojma na koliko ih se načina može probiti. Naučila sam na teži način. I zato je bitna edukacija. Ponekad nam mogu pomoći stručnjaci, ali uvijek možemo i samostalno istraživati i informirati se. Područja kao emocije i njihova regulacija, asertivnost – kako se zauzeti za sebe, osobne granice, što je sve zlostavljanje, što je manipulacija, kako je prepoznati i kako se zaštititi – to su stvari od životne važnosti, milijun puta bitnije od datuma neke bitke, matematičke formule ili pravopisne definicije.

 

  • Možeš li prokomentirati mit o „savršenoj žrtvi“ i „pravom“ silovanju?

Savršena žrtva u glavama mnogih ljudi bila bi ona žena koja je: A) sva izubijana jer je uložila ogroman otpor protiv napadača ali ga unatoč tome nije uspjela zaustaviti, B) odmah prijavila napad, C) savršeno smireno, jasno i elokventno opisala napad. To u praksi ne funkcionira. Za usporedbu, meni se jednom dogodio sudar. I ja i osoba koja me je udarila bili smo pod ogromnim šokom. Nazvala sam policiju, a premda sam se nalazila u poznatom kvartu, nisam se uspjela dovoljno sabrati da im objasnim gdje sam. A ljudi očekuju od žrtve silovanja, koja je prošla neusporedivo teže iskustvo, da bude pribrana.

 

Podsjećamo da nastavno osoblje ima zakonsku obvezu prijaviti sumnju na nasilje. Za više informacija možete nam se obratiti na broj telefona 051 211 888 ili putem e-maila pomoc@sos-rijeka.org