Brak se razvodi u sudskom postupku. Postupak se ponešto razlikuje za slučajeve u kojima bračni drugovi imaju zajedničku maloljetnu djecu od slučajeva u kojima nemaju zajedničke djece ili su djeca punoljetna. Krenimo od slučaja kad bračni drugovi imaju zajedničku maloljetnu djecu.

Razvod braka – ako bračni drugovi imaju zajedničko maloljetno dijete/djecu

Obvezno savjetovanje

Ako bračni drugovi imaju zajedničko maloljetno dijete, postupak razvoda kreće od nadležnog centra za socijalnu skrb (dalje: CZSS).[1]  Postupak koji se provodi pred centrom za socijalnu skrb, kao svojevrsni predkorak u postupku razvoda braka, zove se obvezno savjetovanje. Kao što sam naziv govori – ovo savjetovanje je obvezno i ne može se preskočiti.[2] Ono se pokreće na temelju zahtjeva stranke (jednog od roditelja), a koji se podnosi u pisanom obliku ili usmeno na zapisnik.

Obvezno savjetovanje zamišljeno je kao oblik pomoći članovima obitelji pri donošenju sporazumne odluke o obiteljskim odnosima, u ovom slučaju – o roditeljskoj skrbi. Dakle, osnovni je cilj obveznog savjetovanja koje se provodi prije razvoda braka da se roditelji sporazumiju o uređenju roditeljske skrbi, odnosno o svim važnim pitanjima vezanima uz dijete, npr: s kojim će roditeljem na kojoj adresi dijete stanovati, koliko će često, kada i gdje viđati drugog roditelja i provoditi vrijeme s njim, koliki će iznos uzdržavanja plaćati roditelj s kojim dijete ne živi.[3] Ako se sporazum postigne, on se unosi u obrazac koji se zove Plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi.[4]

U postupku obveznog savjetovanja sudjeluju članovi obitelji osobno bez punomoćnika, a provodi ga stručni tim centra za socijalnu skrb – pravnik i socijalni radnik i/ili psiholog.

Prije no što krenemo dalje u opis postupka obveznog savjetovanja, napomenut ćemo da važeći Obiteljski zakon ne propisuje zaseban postupak za obitelji u kojima je prisutno obiteljsko nasilje, već prilagođava onaj osnovni. Kako i koliko će, unutar zakonskog okvira, obvezno savjetovanje biti prilagođeno/drugačije provedeno s obzirom na nasilje u obitelji, uvelike ovisi o situaciji unutar obitelji, ali i procjeni stručnog tima CZSS-a. To u praksi ponekad stvara značajne probleme. Naime, iako postoje obitelji u kojima, unatoč tome što se dogodio neki oblik nasilja, odnosi moći nisu značajno poremećeni te strana koja je bila žrtva smatra da želi i može proći kroz postupak obveznog savjetovanja, da prava djece nisu ugrožena od strane drugog roditelja te da je moguće među roditeljima postići sporazum o roditeljskoj skrbi – postoje i potpuno drugačije situacije. Ponekad su život i zdravlje roditelja i djece koja su i sama pretrpjela nasilje ili svjedočila nasilju među roditeljima izravno ugroženi i svaki susret ili oblik komunikacije roditelja izazvat će stres, šok, strah i reaktivirati traumu. Odnosi moći ponekad su toliko poremećeni da roditelj koji je bio žrtva nasilja jednostavno nije u poziciji da bi bilo kakvi pregovori i sporazumi (koji u svojoj naravi podrazumijevaju da su stranke ravnopravne) uopće bili mogući. Problem nastaje ako stručni tim CZSS-a ne prepozna stvarno stanje unutar obitelji te obitelj u kojoj se događa obiteljsko nasilja tretira na jednak način kao obitelj u kojoj nije bilo nasilja, odnosno od  obitelji unutar koje postoje konflikti, ali ne i nasilje. Moramo biti svjesni da nasilnik gotovo nikada neće priznati svoje ponašanje niti za njega preuzeti odgovornost, a sudski postupci u kojim se utvrđuje je li nasilje uistinu bilo počinjeno spori su i dugi i obično prođu godine prije nego pravomoćnom presudom bude utvrđeno počinjenje nasilja. Stoga, pred stručnim timom CZSS-a zaista nije lak posao. Ali, inzistiranje na postizanju sporazuma u slučajevima obiteljskog nasilja može imati značajne posljedice upravo za one čiji bi nam interes trebao biti na prvom mjestu – za djecu. Stoga smo mišljenja da bi se CZSS u donošenju procjene o tome kada će postupak prilagoditi zbog tvrdnji o postojanju nasilja u obitelji značajno trebao oslanjati na procjenu same žrtve. Ukoliko se ona u postupku obveznog savjetovanja ne osjeća ravnopravnom i sigurnom, ukoliko je zastrašivana ili pod utjecajem prijetnji od strane (uskoro bivšeg) bračnog druga – inzistiranje na pokušavanju postizanja sporazuma ne samo da nema nikakvog smisla, nego će je skoro sigurno dovesti u stanje sekundarne viktimizacije: osim što je pretrpjela nasilje u obitelji, sada će imati osjećaj da joj ni institucije ne vjeruju te da ju „guraju“ u postizanje sporazuma unutar kojeg ni ona ni njena djeca neće biti dostatno zaštićena. Naravno, vrlo je važno da i sama žrtva jasno iskomunicira kako se osjeća i da CZSS upozna s činjenicom da je doživjela ili još uvijek doživljava nasilje. Svakako smo mišljenja i da bi se pri sljedećim zakonskim izmjenama sam zakonski okvir trebao više prilagoditi svemu rečenom, ali i relevantnim međunarodnim izvorima.[5]

Nastavimo s opisom postupka obveznog savjetovanja. Dakle, nakon što zaprimi zahtjev, CZSS će za provođenje obveznog savjetovanja zakazati sastanak i pozvati stranke. Iznimno, ako CZSS procijeni da u okolnostima konkretnog slučaja zajednički sastanak ne bi bio svrhovit ili ako to jedna ili obje stranke iz opravdanih razloga zahtijevaju, zakazat će se i provesti odvojeni razgovori sa strankama. Drugim riječima, ako postoji povijest nasilja u obitelji ili bilo koji drugi opravdani razlog stranka može zahtijevati da se savjetovanje odvija na način da ona i protustranka ne budu istovremeno nazočni, već da CZSS s njima održi odvojene razgovore. U postupku obveznog savjetovanja može se djetetu omogućiti izražavanje mišljenja uz pristanak njegovih roditelja.

Po okončanju obveznog savjetovanja CZSS dužan je sastaviti izvješće u kojem se navodi:

  1. tko je sudjelovao u postupku
  2. spremnost svake stranke na sporazumno rješavanje spora
  3. spremnost svake stranke na sudjelovanje u obiteljskoj medijaciji
  4. tko namjerava pokrenuti sudski postupak
  5. jesu li bračni drugovi upoznati s pravnim posljedicama nepostizanja sporazuma, odnosno plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi
  6. tvrdnje o obiteljskom nasilju, ako se navode, te ocjena o mogućnosti ravnopravnog sudjelovanja stranaka u postupku obiteljske medijacije.

Izvješće o obveznom savjetovanju dostavlja se strankama prema pravilima o osobnoj dostavi najkasnije u roku od šezdeset dana od dana primitka zahtjeva za provođenje obveznog savjetovanja.

 

Nakon obveznog savjetovanja

Što će se događati nakon obveznog savjetovanja, odnosno koji će biti sljedeći korak ovisi o ishodu obveznog savjetovanja, odnosno o tome jesu li se roditelji sporazumjeli o planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi.

-ako su se roditelji sporazumjeli o planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi

Ako su se roditelji sporazumjeli o planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi mogu odmah prijeći na završni korak, odnosno nadležnom sudu podnijeti sporazumni zahtjev za razvod braka (postupak sporazumnog razvoda braka detaljnije je opisan dalje u tekstu pod naslovom Prijedlog za sporazumni razvod braka).

-ako se roditelji nisu sporazumjeli o planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi

Ako roditelji u postupku obveznog savjetovanja ne postignu sporazum o planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, CZSS će ih (u pravilu) uputiti da pokušaju postići sporazum u postupku obiteljske medijacije. Osim toga, CZSS će ih upozoriti da će sud u postupku radi razvoda braka pokrenutog tužbom jednog od bračnih drugova po službenoj dužnosti[6]:

  1. donijeti odluku s kojim će roditeljem dijete stanovati, o roditeljskoj skrbi, o ostvarivanju osobnih odnosa s drugim roditeljem te o uzdržavanju djeteta
  2. omogućiti djetetu izražavanje mišljenja (sukladno članku 360. ObZ-a)
  3. djetetu imenovati posebnog skrbnika[7] (sukladno članku 240. st. 1. t. 2. ObZ-a).

Dakle, ako roditelji koji imaju zajedničko maloljetno dijete ne uspiju postići plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi kroz postupak obveznog savjetovanja, bit će upućeni u obiteljsku medijaciju. U tom smislu, obiteljska medijacija predstavlja (dodatni) pokušaj da se roditeljima pomogne postići sporazum. Obiteljska medijacija ipak se neće provoditi baš uvijek, odnosno postoje određene iznimke propisane u članku 332. ObZ-a.[8] Jedan od tih slučajeva je i kada stručni tim centra za socijalnu skrb ili obiteljski medijator procijene da zbog obiteljskog nasilja nije moguće ravnopravno sudjelovanje bračnih drugova u postupku medijacije.

U slučaju da CZSS ili medijator procijene da nije potrebno provoditi medijaciju, stranka odmah nakon obveznog savjetovanja (u kojem nije postignut plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi) može tužbom sudu pokrenuti parnični postupak[9] radi razvoda braka (postupak radi razvoda braka pokrenutog tužbom detaljnije je opisan dalje u tekstu pod naslovom Postupak radi razvoda braka temeljem tužbe).

Napominjemo još jednom da je sporazumni razvod braka moguć samo ako je postignut plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi. Ako nije, onda je druga mogućnost samo razvod pokrenut tužbom jednog bračnog druga. Povodom takve tužbe, sud će (osim o samom razvodu braka) obvezno odlučiti i o tome s kojim će roditeljem dijete stanovati, o roditeljskoj skrbi, o ostvarivanju osobnih odnosa s drugim roditeljem te o uzdržavanju djeteta.

Dakle, ukoliko u postupku obveznog savjetovanja nije postignut plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, a ne postoji ni jedna od iznimaka iz čl. 322. ObZ-a, pokrenut će se obiteljska medijacija. Ako se obiteljska medijacija provodi od strane obiteljskih medijatora zaposlenih u sustavu socijalne skrbi, stranke ne plaćaju naknade za rad obiteljskih medijatora. Obiteljska medijacija je postupak u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti spor iz obiteljskih odnosa uz pomoć jednog ili više obiteljskih medijatora. Glavna svrha postupka obiteljske medijacije je postizanje plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi i drugih sporazuma u vezi s djetetom – dakle, novi pokušaj da se roditelji dogovore oko pitanja oko kojih se nisu uspjeli dogovoriti prilikom obveznog savjetovanja. Uz ostvarenje te svrhe, u postupku obiteljske medijacije stranke se mogu sporazumjeti i o svim drugim spornim pitanjima imovinske i neimovinske naravi. Dogovori postignuti u postupku obiteljske medijacije moraju biti u pisanom obliku i potpisani od svih stranaka. Ako se stranke ne sporazume o planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, odnosno o drugom spornom obiteljskom odnosu, obiteljski medijator će u izvješću o obustavi postupka obiteljske medijacije navesti jesu li obje stranke aktivno sudjelovale. Izvješće o obustavi obiteljske medijacije uručuje se sudionicima.

Sljedeći korak ponovno ovisi o ishodu prethodnog, odnosno o rezultatu obiteljske medijacije.

  1. a) Ako je u medijaciji postignut sporazum o roditeljskoj skrbi,roditelji mogu podnijeti sporazumni zahtjev za razvod braka (postupak sporazumnog razvoda braka detaljnije je opisan dalje u tekstu pod naslovom Prijedlog za sporazumni razvod braka.)
  2. b) Ako niti u medijaciji nije postignut sporazum o roditeljskoj skrbi, jedan od roditelja može tužbom pokrenuti postupak radi razvoda braka. Važno je napomenuti da bračni drug koji ne pristupi prvom sastanku obiteljske medijacije ne može podnijeti tužbu radi razvoda braka (naravno, osim u slučajevima kada sam zakon propisuje da se medijacija niti ne provodi). Dakle, bitno je da stranka koja želi podnijeti tužbu za razvod braka pristupi barem prvom sastanku medijacije (postupak radi razvoda braka pokrenutog tužbom detaljnije je opisan dalje u tekstu, pod naslovom Postupak radi razvoda braka temeljem tužbe).

Sudski razvod braka

Iz svega navedenog proizlazi da završni koraci u postupku razvoda braka (ovisno o ishodu prethodnih) mogu biti podnošenje sudu prijedloga za sporazumni razvod braka ili podnošenje sudu tužbe za razvod braka.[10] Kao što sam njegov naziv govori, za sporazumni razvod potreban je sporazum bračnih drugova – oboje moraju biti suglasni da se žele razvesti. Uz sporazumnu odluku da se razvedu, roditelji maloljetne djece moraju imati i sporazum o skrbi za djecu (plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi). Ako nisu uspjeli postići plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi ili ako uopće nisu u suglasju niti oko same odluke da se razvedu – razvod je svejedno moguć, ali ne na temelju prijedloga za sporazumni razvod braka, već na nešto drugačiji (i malo složeniji) način. Radi se o razvodu temeljem tužbe za razvod braka.

Prijedlog za sporazumni razvod braka

Ako oba bračna druga predlažu sporazumni razvod braka, izvanparnični postupak pokreće se prijedlogom za sporazumni razvod braka. Međutim, ako jedan od bračnih drugova odustane od prijedloga za sporazumni razvod braka, a drugi ostane pri zahtjevu da se brak razvede, takav zahtjev smatrat će se tužbom radi razvoda braka i postupak će se nastaviti kao povodom tužbe.

Za suđenje u povodu prijedloga za sporazumni razvod braka nadležan je sud na čijem su području bračni drugovi imali posljednje zajedničko prebivalište.

Bračni drugovi koji imaju zajedničko maloljetno dijete dužni su uz prijedlog za sporazumni razvod braka podnijeti izvješće o obveznom savjetovanju (ne starije od 6 mjeseci!) te popunjen i potpisan plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi. Plan treba biti dostavljen u dovoljnom broju primjeraka za stranke i za sud (4 primjerka – po 1 za svaku od stranaka i 2 primjerka za sud). Ako je izvješće o obveznom savjetovanju starije od šest mjeseci, sud će prijedlog za sporazumni razvod braka odbaciti.

Postupak radi razvoda braka temeljem tužbe

Ako bračni drugovi imaju zajedničko maloljetno dijete, uz tužbu radi razvoda braka tužitelj je dužan priložiti izvješće o obveznom savjetovanju (ne starije od 6 mjeseci!) i dokaz o sudjelovanju na prvom sastanku obiteljske medijacije.

Ako tužitelj uz tužbu podnese izvješće o obveznom savjetovanju starije od šest mjeseci, sud će tužbu radi razvoda braka odbaciti.

Odredbe o podnošenju dokaza o sudjelovanju na obveznom savjetovanju i obiteljskoj medijaciji ne podnose se samo u slučajevima kada se obvezno savjetovanje i/ili medijacija ne provode (iz ranije spomenutih razloga, a koji su navedeni u čl. 326. i 332. ObZ).

Prikaz postupka razvoda braka, ako bračni drugovi imaju maloljetnu djecu:

Ovdje ćemo dodatno ponoviti i  izdvojiti posebnosti postupka obveznog savjetovanja kada se on provodi s obiteljima u kojima je prisutno obiteljsko nasilje:

  1. ODVOJENI RAZGOVORI SA STRANKAMA PRILIKOM OBVEZNOG SAVJETOVANJA: ako CZSS procijeni da u okolnostima konkretnog slučaja zajednički sastanak ne bi bio svrhovit ili ako to jedna ili obje stranke iz opravdanih razloga zahtijevaju, zakazat će se i provesti odvojeni razgovori sa strankama (čl. 323. st. 3. ObZ).

Navedeno znači da bi žrtva nasilja u obitelji imala pravo tražiti da se prilikom obveznog savjetovanja ne susreće s nasilnikom, odnosno da se odvojeno (sama) sastaje sa stručnim timom.

  1. SADRŽAJ OBVEZNOG SAVJETOVANJA: ako stručni radnici koji provode obvezno savjetovanje posumnjaju na obiteljsko nasilje (čl. 328. ObZ), uzimajući u obzir okolnosti slučaja, na sadržaj obveznog savjetovanja ne primjenjuju se odredbe čl. 325 stavka 1. točaka 1., 4., 5. i 6.

Drugim riječima, u slučaju sumnje na obiteljsko nasilje ne bi se trebalo:

  • upoznavati bračne drugove o mogućnosti bračnog savjetovanja
  • upoznavati bračne drugove sa sadržajem plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi
  • upoznavati s prednostima obiteljske medijacije i informirati bračne drugove o dostupnim obiteljskim medijatorima
  • informirati bračne drugove koji se namjeravaju razvesti o obvezi odaziva prvom sastanku obiteljske medijacije ako nisu postigli sporazum, odnosno plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi
  1. OBITELJSKA MEDIJACIJA –  obiteljska medijacija se ne provodi u slučajevima kada prema procjeni stručnog tima centra za socijalnu skrb ili obiteljskog medijatora zbog obiteljskog nasilja nije moguće ravnopravno sudjelovanje bračnih drugova u postupku medijacije (čl. 332. st. 1. t. 1. ObZ)

Kao što smo već pisali i kao što možete vidjeti iz navedenih zakonskih članaka, hoće li se i u kojoj mjeri postupak obveznog savjetovanja provoditi drugačije s obzirom na postojanje obiteljskog nasilja – u velikoj mjeri ovisi o procjeni stručnog tima. Ponekad stručni timovi centara za socijalnu skrb imaju praksu da obiteljsko nasilje uzimaju u obzir, odnosno da zbog njega prilagođavaju način na koji se provodi obvezno savjetovanje samo ako se povodom njega vodi sudski postupak ili čak samo ako je donesena (pravomoćna) presuda. Smatramo da takvo postupanje ne bi bilo ispravno te da su od odlučujućeg značaja subjektivno stanje, želje i mogućnosti žrtve nasilja koja sudjeluje u postupku, a da je (kao što bi proizlazilo iz čl. 328. ObZ) dovoljno i postojanje sumnje na obiteljsko nasilje.

Ponekad se u praksi događa i da se stranke, unatoč postojanju obiteljskog nasilja, upućuju na medijaciju ili na različite oblike obiteljskog savjetovanja – takva postupanja smatramo suprotnima čl. 48. Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, a koja je po svojoj pravnoj snazi iznad nacionalnog zakonodavstva.

Razvod braka – ako bračni drugovi nemaju zajedničko maloljetno dijete/djecu

Ukoliko bračni drugovi nemaju zajedničku maloljetnu djecu, postupak razvoda je jednostavniji utoliko što nema obveznog savjetovanja pred CZSS. Dakle, bračni drugovi koji se žele razvesti obraćaju se izravno sudu. Ako su suglasni da se žele razvesti, sudu mogu zajednički podnijeti prijedlog za sporazumni razvod braka, o kojem će sud odlučiti u izvanparničnom postupku. Ukoliko nisu, jedan od bračnih drugova može samostalno, tužbom za razvod braka pokrenuti parnični postupak razvoda braka. Postupci će se voditi kako je ranije opisano, uz razliku da nije potrebno prilagati dokumentaciju koja se odnosi na obvezno savjetovanje, obiteljsku medijaciju niti plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi.

Prestanak izvanbračne zajednice

Izvanbračnom zajednicom smatra se  životna zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca koja traje najmanje tri godine, a kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete ili ako je nastavljena sklapanjem braka.[11]

Ako u njoj nema zajedničke (maloljetne) djece, njen prestanak ne povlači za sobom nikakve formalne postupke (osim eventualno potrebe da se urede imovinski odnosi bivših partnera).

No, ako izvanbračni partneri imaju zajedničku maloljetnu djecu, onda po prestanku izvanbračne zajednice mogu urediti pitanje roditeljske skrbi na sličan način kako je to predviđeno i za roditelje koji su u braku.

Prvi korak u uređenju roditeljske skrbi bit će i za roditelje koji nisu bili u braku (bez obzira na to jesu li ikada živjeli zajedno) obraćanje centru za socijalnu skrb i pokretanje postupka obveznog savjetovanja. Ako postignu dogovor (plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi), mogu sudu u izvanparničnom postupku podnijeti prijedlog za potvrđivanje tog plana.[12] Ako ne postignu dogovor, svaki od njih nakon završetka procedure pred CZSS ima mogućnost podnošenjem tužbe pokrenuti pred sudom parnični postupak u kojem će sud riješiti s kojim će roditeljem dijete stanovati, način ostvarivanja roditeljske skrbi, osobne odnose djeteta s drugim roditeljem te uzdržavanju djeteta.

[1] Čl. 321. st. 2. Obiteljskog zakona (NN 103/15, 98/19), dalje u tekstu: ObZ: Obvezno savjetovanje provodi stručni tim centra za socijalnu skrb nadležnog prema mjestu djetetova prebivališta, odnosno boravišta, ili prema mjestu zadnjeg zajedničkog prebivališta, odnosno boravišta bračnih ili izvanbračnih drugova.

[2] Naravno, uvijek postoje određene iznimke: prema čl. 329. st. 4. ObZ-a, obvezno savjetovanje prije razvoda braka ne provodi se u odnosu na bračnog druga ili oba bračna druga lišena poslovne sposobnosti, ako nisu u stanju shvatiti značenje i posljedice postupka niti uz stručnu pomoć; u odnosu na bračnog druga nesposobnog za rasuđivanje ili onog koji je nepoznatog prebivališta i boravišta.

[3] Ovo je pojednostavljeni prikaz sadržaja obveznog savjetovanja. Prema čl. 325.  Obiteljskog zakona, sadržaj obveznog savjetovanja prije razvoda braka jest:

  1. upoznavanje bračnih drugova o mogućnosti bračnog savjetovanja
  2. upoznavanje bračnih drugova o pravnim i psihosocijalnim posljedicama razvoda braka u odnosu na njih i djecu
  3. upućivanje bračnih drugova da su dužni voditi računa o djetetovoj dobrobiti prigodom uređenja spornih obiteljskih odnosa
  4. upoznavanje bračnih drugova sa sadržajem plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi i pružanje pomoći ako to zahtijevaju
  5. upoznavanje s prednostima obiteljske medijacije i informiranje bračnih drugova o dostupnim obiteljskim medijatorima
  6. informiranje bračnih drugova koji se namjeravaju razvesti o obvezi odaziva prvom sastanku obiteljske medijacije ako nisu postigli sporazum, odnosno plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi i
  7. upoznavanje bračnih drugova s postupkom radi razvoda braka pokrenutog tužbom jednog od bračnih drugova.

Ako stručnjaci CZSS posumnjaju da su u obitelji ugrožena prava i dobrobit djeteta ili posumnjaju na obiteljsko nasilje, na sadržaj obveznog savjetovanja neće se primijeniti odredbe pod 1., 4., 5. i 6.

[4]Primjer obrasca – Plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi moguće je pronaći unutar Pravilnika o obveznom sadržaju obrasca Plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi (NN 123/2015). Dostupan je na mrežnoj stranici:

https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2015_11_123_2345.html

[5] Tako Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, NN 3/2018 u čl. 31. propisuje da će stranke (misli se na države koje su stranke Konvencije) poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale da se, pri određivanju skrbi o djeci i prava na viđanje djece, uzmu u obzir pojave nasilja obuhvaćene područjem primjene ove Konvencije. Kako stoji u Pojašnjavajućem izvješću uz Konvenciju (str. 64.), „cilj ove odredbe jest osigurati da pravosudne vlasti ne izdaju naloge za kontakt, a da prethodno ne uzmu u obzir pojave nasilja koje pokriva opseg ove Konvencije. (…). Uz ostale čimbenike, pojave nasilja nad nenasilnim skrbnikom kao i nad samim djetetom moraju se uzeti u obzir kad se donose odluke o skrbništvu i opsegu prava posjeta ili kontakta. Isti članak propisuje obvezu država članica da poduzmu potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale da ostvarivanje bilo kojeg prava na viđanje djece ili skrbi o djeci ne ugrožava prava i sigurnost žrtve ili djece.

Izvor: Štimac Radin, H. (ur.), Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji i Pojašnjavajuće izvješće (neslužbeni prijevod), Ured za ravnopravnost spolova RH, Biblioteka Ona, Zagreb, 2014., dostupno na:

https://ravnopravnost.gov.hr/UserDocsImages/arhiva/images/pdf/Publikacija%20Konvencija%20Vije%C4%87a%20Europe%20o%20spre%C4%8Davanju%20i%20borbi%20protiv%20nasilja%20nad%20%C5%BEenama%20i%20nasilja%20u%20obitelji.pdf

Nadalje, u Prijedlogu rezolucije Europskog parlamenta o posljedicama nasilja koje vrše partneri u intimnim vezama i prava skrbništva po žene i djecu (2019/2166(INI)) stoji da, iako su u načelu zajedničko skrbništvo i nenadzirani posjeti poželjni kako bi se zajamčilo da roditelji uživaju jednaka prava i jednaku odgovornost te kako bi se zaštitili najbolji interesi djeteta, nasilje koje vrše partneri u intimnim vezama očito nije spojivo sa zajedničkim skrbništvom i skrbi zbog njegovih teških posljedica za žene i djecu, uključujući opasnost od radikalnih činova poput ubojstva žene i djece; naglašavajući da su pri utvrđivanju aranžmana za dodjelu skrbništva i prava na posjećivanje djece najvažniji zaštita žena i djece od nasilja i ono što je najbolje za dijete te da spomenuto ima prednost pred drugim kriterijima. Također, naglašava se da je najbolja alternativa dodjela isključivog skrbništva nenasilnom partneru, najčešće majci, kojom se sprječava daljnje nasilje i sekundarna viktimizacija žrtava.

Ovaj prijedlog važan je i jer naglašava mnoge druge važne činjenice koje naše institucije ponekad ne razumiju, kao npr. da pravo svakog djeteta na održavanje kontakta s oba roditelja, koje proizlazi iz članka 8. Europske konvencije o ljudskim pravima i članka 9. Konvencije o pravima djeteta, može biti ograničeno kako bi se zajamčilo ono što najbolje za dijete.

Prijedlog dostupan na:

https://www.europarl.europa.eu/meetdocs/2014_2019/plmrep/COMMITTEES/CJ02/PR/2021/02-22/1222675HR.pdf

[6] “Po službenoj dužnosti” znači da je sud dužan odlučiti o navedenim pitanjima čak i ako stranke same to ne zatraže/ne predlože.

[7] Posebni skrbnik se u razgovornom jeziku ponekad naziva i “dječji odvjetnik”. On se imenuje sa svrhom da bi u pojedinom postupku u kojem se odlučuje o pravima djeteta (u ovom slučaju u postupku razvoda braka) zastupao interese djeteta. Dake, njegova je uloga da u postupku koji se vodi pred sudom vodi brigu o zaštiti prava i interesa djeteta.

[8] Obiteljska medijacija se ne provodi:

  1. u slučajevima kada prema procjeni stručnog tima centra za socijalnu skrb ili obiteljskog medijatora zbog obiteljskog nasilja nije moguće ravnopravno sudjelovanje bračnih drugova u postupku medijacije
  2. ako su jedan ili oba bračna druga lišeni poslovne sposobnosti, a nisu u stanju shvatiti značenje i pravne posljedice postupka ni uz stručnu pomoć
  3. ako su jedan ili oba bračna druga nesposobni za rasuđivanje i
  4. ako bračni drug ima nepoznato prebivalište i boravište.

[9] Vidjet ćete da će se u priručniku spominjati parnični i izvanparnični postupak. Stoga smatramo važnim ukratko pojasniti da građanski sudski postupak nije jedinstven, već unutar njega možemo razlikovati parnični i izvanparnični (a prema nekima i ovršni i stečajni postupak, dok su prema drugima to samo podvrste izvanparničnog postupka). Parnični postupak je osnovni sistem pružanja pravne zaštite u građanskom sudskom postupku. On se primjenjuje kad god nije izričito propisano da se primjenjuje neki drugi postupak. Izvanparnični postupak često se definira “negativno” – kao onaj postupak koji nije parnični. Često se naziva i nesporni postupak (za razliku od parničnog, koji je sporan). U stvarnosti, hoće li se neki postupak voditi kao parnični ili izvanparnični ponajprije ovisi o tome što će zakonodavac propisati. Ovo kratko pojašnjenje učinjeno je prema: Siniša Triva, Mihajlo Dika: Građansko parnično procesno pravo, Narodne novine, 2004., Zagreb, sedmo dopunjeno i izmijenjeno izdanje, str. 52-53, gdje možete i pročitati više o razlikama između parničnog i izvanparničnog postupka.

[10] Postoje pravni priručnici u kojima je moguće pronaći primjere prijedloga za sporazumni razvod braka i primjere tužbe za razvod braka. Jedna od takvih knjiga je i: Mijić Vulinović, I.; Kmetović Prkačin, K., Vodič kroz razvod braka: psihološko-pravni priručnik, Naklada Ljevak, Zagreb, 2017.

[11] Čl. 11. ObZ.

[12] Radi se o izvanparničnom postupku uređenom čl. 461. – 467. ObZ-a. Svrha postupka je da sud potvrdi sporazum koji su roditelji postigli kako bi on stekao snagu ovršne isprave (odnosno, kako bi ga bilo moguće prisilno izvršiti ako ga jedan od roditelja ne bi poštivao). Postupak odobravanja plana pokreće se prijedlogom obaju roditelja. U postupku provjere i odobravanja plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi dijete zastupaju oba roditelja. Za odobravanje plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi nadležan je sud koji je opće mjesno nadležan za dijete. Roditelji su dužni uz prijedlog za odobravanje plana podnijeti izvješće o obveznom savjetovanju i sam plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi. O odobravanju plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi sud odlučuje rješenjem.

Ovaj članak dio je priručnika Život nakon nasilja, priručnik za (re)integraciju žrtava nasilja u obitelji, SOS Rijeka, Rijeka 2021.

Za dodatne informacije i pojašnjenja, slobodno nam se obratite na 051/211-888 ili
pomoc@sos-rijeka.org.