Zakon o radu sadrži nekoliko odredaba kojima se prepoznaje specifičan položaj trudnica i roditelja s malom djecom te se propisuje veća razina zaštite u ostvarivanju njihovih radničkih prava u ovom području.

Što se tiče prekovremenog rada, zakon propisuje (čl. 65) da je u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe, radnik na zahtjev poslodavca dužan raditi duže od punog, odnosno nepunog radnog vremena (prekovremeni rad). Ako radnik radi prekovremeno, ukupno trajanje rada radnika ne smije biti duže od 50  tjedno odnosno 180 sati godišnje, osim ako je ugovoreno kolektivnim ugovorom, u kojem slučaju ne smije trajati duže od 250 sati godišnje. 

Zakon posebno propisuje da:

  •  trudnica, 
  • roditelj s djetetom do osam godina života te 
  • radnik koji radi u nepunom radnom vremenu kod više poslodavaca 

mogu raditi prekovremeno samo ako dostave poslodavcu pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad, osim u slučaju više sile.

Neke osobe na isti su način zaštićene vezano uz nejednaki raspored radnog vremena (čl.66.) i preraspodjelu radnog vremena (čl. 67. ) pa tako Zakon u čl. 68. stoji da:

  •  trudnica,
  •  roditelj s djetetom do osam godina života, 
  • radnik koji radi s polovicom punog radnog vremena, 
  • koji radi s polovicom punog radnog vremena radi pojačane njege djeteta ili radi s polovicom punog radnog vremena radi skrbi i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju u skladu s propisom o rodiljnim i roditeljskim potporama, 
  • radnik koji radi u nepunom radnom vremenu kod više poslodavaca te 
  • radnik koji radi u dodatnom radu

mogu raditi u nejednakom rasporedu i preraspodjeli radnog vremena samo ako dostave poslodavcu pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad.

Ako uzmemo u obzir da je glavni razlog prekovremenog rada izvanredna situacija u 54% slučajeva ili jer poslodavac to traži u 31% slučajeva (SSSH, 2019), kao i činjenicu da poslodavci nalažu prekovremeni rad bez pisanih potvrda, navedena zaštita trudnica i roditelja jest upitna, kao i tumačenje slučajeva „više sile“. Zato bi trebalo propisati da navedene kategorije osoba imaju pravo ne raditi prekovremeno odnosno smiju raditi prekovremeno samo ako sami to zatraže.

Ono što je novina u Zakonu jest mogućnost privremenog rada u nepunom radnom vremenu i prilagodbe rasporeda radnog vremena koje su također propisane čl. 68. Zakona.  Zakon tako određuje da:

  •  radnik_ca s djetetom do osam godina života te 
  • radnik_ca koji pruža osobnu skrb iz članka 17.c Zakona (podsjećamo, radi se o pružanja osobne skrbi koja je, zbog ozbiljnog zdravstvenog razloga, potrebna članu uže obitelji ili je potrebna osobi koja s radnikom živi u istom kućanstvu), 

a koji je kod poslodavca u radnom odnosu proveo_la (najmanje) 6 mjeseci, bez obzira na to je li ugovor o radu sklopljen na određeno ili na neodređeno vrijeme, zbog svojih osobnih potreba može od poslodavca, za određeno vremensko razdoblje, zatražiti izmjenu ugovora o radu kojim se mijenja ugovoreno puno radno vrijeme radnika na nepuno radno vrijeme, odnosno zatražiti promjenu ili prilagodbu rasporeda radnog vremena. 

Radi ostvarivanja tih prava, radnika_ca je dužna pisanim putem obavijestiti poslodavca o postojanju okolnosti temeljem kojih ostvaruje navedena prava. Poslodavac je dužan, uzimajući u obzir potrebe organizacije rada, razmotriti mogućnost izmjene ugovora o radu, odnosno promjene ili prilagodbe rasporeda radnog vremena radnika. Nadalje, u razumnom roku, a najkasnije u roku od 15 dana od dana podnesenog zahtjeva, treba radniku_ci odgovoriti pisanim putem, uz obrazloženje u slučaju odbijanja zahtjeva ili njegova usvajanja s odgodnim početkom primjene. 

Radnik_ca koja je s poslodavcem privremeno ugovorio izmjenu radnog vremena ili je dogovorio promjenu ili prilagodbu rasporeda radnog vremena može poslodavcu predložiti da i prije isteka vremena na koji je sklopljen izmijenjeni ugovor o radu, ili prije isteka razdoblja u kojem je promijenjen ili prilagođen raspored radnog vremena, poslove ponovno obavlja u ugovorenom radnom vremenu ili prema rasporedu koji je utvrdio poslodavac. I na taj zahtjev, poslodavac je, uzimajući u obzir potrebe radnika i potrebe organizacije rada, dužan pisanim putem odgovoriti radniku_ci u razumnom roku, a najkasnije u roku od 15 dana od zaprimanja zahtjeva.

Fleksibilni radni aranžmani ili fleksibilno radno vrijeme mogu, u teoriji, doprinijeti ravnoteži između posla i privatnog života, ali muškarci su ih skloni koristiti u svrhu poboljšanja radnog učinka, dok ih žene često koriste kada postoji povećanje obiteljskih obaveza koje stvara neravnotežu između posla i privatnog života. Smatramo da država na ovaj način dodatno opterećuje radnice koje skrbe o ovisnim članovima obitelj/kućanstva umjesto da osigura dostupne socijalne servise te je vrlo dvojbena korist koju radnice_i mogu imati od rada na pola punog radnog vremena, kao i učinak na rodnu ravnopravnost. Radnicama koje su ionako opterećene obvezama skrbi i imanju manje plaće, ovakav rad može još više povećavati obveze, a smanjiti prihode.