U praksi se vrlo često događaju poteškoće s dogovorom oko plaćanja uzdržavanja i oko ostvarivanja osobnih odnosa roditelja s djecom za vrijeme dok sudski postupci ne budu okončani.

Od trenutka prestanka (izvan)bračne zajednice pa sve do donošenja pravomoćnih sudskih odluka kojima će se odlučiti o važnim pitanjima kao što su s kojim će roditeljem djeca živjeti, način ostvarivanja osobnih odnosa s drugim roditeljem i uzdržavanje djece, odluka o istima najčešće je prepuštena dogovoru roditelja. U tom „međuprostoru“ koji nastaje između trenutka prestanka životne zajednice roditelja i trenutka donošenja potrebnih sudskih odluka, roditelji se vrlo lako mogu naći u nezahvalnom položaju. Naime, iako iz zakona ustvari proizlazi da obveza roditelja da plaća uzdržavanje za svoje (maloljetno) dijete nastaje od trenutka kada prestane stanovati s djetetom, vrlo često roditelj naprosto odbija izvršiti tu obvezu ili je izvršava u nekom proizvoljno određenom i neprihvatljivo malom iznosu. Slične se situacije često događaju i u vezi osobnih odnosa roditelja i djeteta – roditelji se ponekad jednostavno ne uspijevaju dogovoriti kada i koliko često će se dijete viđati s roditeljem s kojim dijete ne živi. Kako smo ranije rekli, to pitanje će se u konačnici riješiti u odgovarajućem sudskom postupku – ali, znamo da su sudski postupci ponekad jako dugotrajni. Što u međuvremenu? Roditelji se mogu pokušati obratiti centru za socijalnu skrb, obiteljskom centru ili nekom obiteljskom savjetovalištu, odnosno pokušati pronaći nekog posrednika koji će im pokušati pomoći postići neki privremeni dogovor (koji će trajati dok ne budu donesene odgovarajuće sudske odluke).

S ovakvim se problemima posebno često susreću upravo žrtve nasilja, s tim što u slučajevima obiteljskog nasilja vrlo često ne postoje uvjeti ni mogućnost da se uopće pokuša postići ikakav sporazum. Osim zbog poremećenog i neravnopravnog odnosa moći između roditelja te straha koji bi žrtvu nasilja mogao prisiliti i da pristane na rješenja na koja ne želi pristati, takva nemogućnost može proizlaziti i iz okolnosti da su ponekad izrečene mjera za zaštite žrtve zbog kojih roditelji ni ne smiju stupati u kontakt.

U takvim slučajevima, privremene mjere propisane Obiteljskim zakonom (dalje: ObZ) mogle bi i trebale biti najprikladnije rješenje. Obiteljski zakon, dakle, propisuje posebne postupke radi određivanja:

1. privremene mjere o tome s kojim će roditeljem, odnosno drugom osobom dijete stanovati i o ostvarivanju osobnih odnosa s djetetom i
2. privremene mjere radi uzdržavanja.

Te mjere mogu se odrediti već prije pokretanja sudskih postupaka u kojima se odlučuje o pravu koje se privremenom mjerom osigurava, kao i za trajanja tih postupaka.^[1] Sud o njima može odlučiti bez rasprave. Drugim riječima, privremenu mjeru radi uzdržavanja i/ili odlučivanja o tome s kojim će roditeljem dijete stanovati te kako će ostvarivati osobne odnose s drugim roditeljem moguće je zatražiti već i prije nego što sudu uopće bude podnesena tužba kojom će se zatražiti da sud trajno odluči o tim pitanjima (uzdržavanju i/ili o tome s kojim će roditeljem dijete stanovati te kako će ostvarivati osobne odnose s drugim roditeljem).

Ako je privremena mjera određena prije pokretanja postupka u kojem se odlučuje o odnosu koji se osigurava privremenom mjerom, sud će uputiti stranku da u roku koji ne smije biti dulji od tri mjeseca opravda privremenu mjeru pokretanjem postupka. Ako stranka u roku koji sud odredi ne pokrene postupak, sud će donijeti rješenje o ukidanju privremene mjere.

Sud može u slučajevima postojanja obiteljskog nasilja ili u slučaju drugih otežavajućih okolnosti provesti odluku o privremenoj mjeri i prije nego što je odluka dostavljena suprotnoj strani.

Sud može privremenu mjeru izmijeniti ili ukinuti na prijedlog stranke ili po službenoj dužnosti ako ju je po službenoj dužnosti ovlašten odrediti.^[2]

Sud će donijeti rješenje o ukidanju privremene mjere, osim ako ObZ-om nije drugačije određeno:

1. ako stranka u roku od tri mjeseca ne pokrene postupak o pravu koje se privremenom mjerom osigurava
2. ako se zahtjev za odlučivanje o odnosu koji se mjerom osigurava povuče ili odbaci ili
3. kad je postupak o odnosu koji se mjerom osigurava pravomoćno okončan.

Postupci u kojima se odlučuje o osobnim pravima djeteta su žurni. U skladu s tim, ObZ propisuje^[3] da se odluka u postupcima o privremenim mjerama i ovrsi radi ostvarivanja roditeljske skrbi i osobnih odnosa s djetetom, kao i radi predaje djeteta mora donijeti i otpremiti u roku od trideset dana od dana pokretanja postupka. ObZ propisuje i da je prekoračenje roka dopušteno samo zbog bitnih razloga, a da je o prekoračenju roka sudac dužan izvijestiti predsjednika suda. Što se tiče žalbe, Obz propisuje da drugostupanjski sud o žalbi u pravilu treba odlučiti i svoju odluku otpremiti u roku od 30 dana od dana primitka žalbe.

Nažalost, unatoč zakonskim odredbama, prekoračenje roka za odlučivanje o prijedlogu za privremenu mjeru češće je pravilo nego iznimka. Stoga, treba biti spreman na upućivanje požurnica sudu te podnošenje predstavki predsjedniku suda, a kako bi se ipak pokušalo ubrzati postupak.

[1] Za određivanje navedenih privremenih mjera nadležan je sud koji je nadležan za odlučivanje o pravu koje se privremenom mjerom osigurava. U žurnim slučajevima privremenu mjeru može odrediti i onaj sud na čijem je području nastala potreba za određivanjem privremene mjere ili na čijem području se nalazi osoba, odnosno stvar na koju će se privremene mjere odnositi.

Privremenu mjeru sud može po službenoj dužnosti odrediti u svakom postupku koji je u tijeku, a u kojem se prema odredbama ObZ-a odlučuje o pravima i dobrobiti djeteta.

[2] Za izmjenu privremene mjere nadležan je sud koji je donio odluku, osim ako je predmet ustupljen drugom sudu. Ako se predmet o privremenoj mjeri nalazi pred drugostupanjskim sudom, tada nije dopuštena izmjena ili ukidanje pobijane odluke suda prvog stupnja.

[3] Čl. 347. ObZ