Prekršaji počinjeni zbog nasilja u obitelji primarno su regulirani Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji[1] (dalje u tekstu: ZZNO). O tome na koga se ZZNO primjenjuje te koji se oblici ponašanja smatraju nasiljem u obitelji pisale smo ovdje. U svakom slučaju nasilja ili sumnje na nasilje postupak uvijek započinje prijavom. Nasilje može prijaviti svaka osoba – bilo ona koja je nasilje doživjela, bilo netko tko o njemu ima saznanja, primjerice susjed, prijateljica ili kolegica. Za neke je osobe u određenim slučajevima prijavljivanje nasilja i zakonska obveza. Tako zdravstveni/e radnici/e, stručni/e djelatnici/e u sustavu socijalne skrbi, zaposlenici/e odgojno-obrazovnih ustanova dužni/e su prijaviti svaku informaciju ili sumnju na obiteljsko nasilje. Nepostupanje sukladno toj obvezi predstavlja prekršaj.

Nasilje se može prijaviti policiji, državnom odvjetništvu, kao i područnim uredima Zavoda za socijalni rad (nekadašnji centri za socijalnu skrb). U praksi, prijave se najčešće podnose policiji. To možete učiniti osobnim dolaskom u najbližu policijsku postaju, pisanom prijavom ili telefonskim pozivom na broj 192, koji je dostupan 24 sata dnevno. Prijava bi trebala sadržavati što više relevantnih podataka – vrijeme, mjesto i način počinjenja nasilja, kao i informacije o počinitelju (ako ih imamo odnosno ako je počinitelj poznat) – kako bi nadležna tijela mogla pravovremeno reagirati i učinkovito postupati. Za uspješno provođenje postupka nasilje je najbolje prijaviti što prije, idealno odmah nakon saznanja o nasilnom ponašanju. Pravovremena prijava omogućava da policija brže reagira, zaustavi počinitelja tijekom samog čina nasilja ili spriječi ponavljanje nasilnog ponašanja. Također, najveća je vjerojatnost da će počinitelj biti zatečen na djelu ako se policija obavijesti odmah.

Ipak, u stvarnosti žrtve često – iz različitih razloga – nisu spremne ili nisu u mogućnosti odmah prijaviti nasilje i to je potpuno razumljivo. Žrtva sama odlučuje hoće li i kada nekome otkriti što se dogodilo. U donošenju te odluke može pomoći razgovor s psihologinjom, pravnicom ili drugom stručnom osobom, kao i jasne informacije o tome kako postupak izgleda i što se tijekom njega može očekivati. U tom smislu postoje udruge koje se bave podrškom žrtvama nasilja, kao i odjeli za podršku žrtvama i svjedocima pri određenim sudovima. U udruzi SOS Rijeka pružamo pravnu i psihološku podršku žrtvama partnerskog, obiteljskog i seksualnog nasilja. Za dogovor termina možete nam se javiti telefonom ili putem e-maila. Također, ovdje možete pronaći više informacija o odjelima za podršku žrtvama i svjedocima pri sudovima, kao i njihove kontakt podatke.

Nadalje, sva tijela koja postupaju u slučajevima nasilja u obitelji dužna su postupati hitno, a svi postupci pokrenuti po ZZNO-u smatraju se hitnima. Ako je prekršaj prijavljen policiji, ona bi trebala odmah, bez odgađanja, započeti s postupanjem po prijavi. Ako je prekršaj prijavljen nekom drugom tijelu (npr. područnom uredu Zavoda za socijalni rad ili zdravstvenoj ustanovi), oni bi trebali prijavu proslijediti policiji, koja će potom poduzeti sve daljnje zakonom propisane radnje. Postupanje nadležnih tijela, uključujući policiju, u slučajevima nasilja u obitelji detaljno je uređeno Protokolom o postupanju u slučaju nasilja u obitelji[2]. Nakon zaprimanja dojave ili saznanja o nasilju u obitelji, policija je dužna žurno izaći na mjesto događaja i pružiti potrebnu intervenciju. Ako je nasilničko ponašanje u tijeku, policija će ga, primjenom policijskih ovlasti, odmah prekinuti i spriječiti počinitelja u daljnjem nasilju, te poduzeti mjere i radnje radi trenutne zaštite žrtve. Zaštita žrtve može se osigurati, primjerice, uhićenjem ili zadržavanjem počinitelja, izricanjem zaštitnih mjera (npr. zabrane približavanja žrtvi) i/ili smještajem žrtve u sigurnu kuću.

Policija treba prikupiti potrebne podatke i omogućiti žrtvi da u sigurnim uvjetima – bez prisutnosti počinitelja i bez straha – iznese sve relevantne informacije. Tijekom kriminalističkog istraživanja dužni su objektivno utvrditi sve okolnosti događaja, uključujući uzroke, povod, posljedice i kontinuitet nasilja, što se u praksi ponekad zanemaruje unatoč obvezi iz Protokola. Ako postoje zakonski uvjeti, policija može počinitelja udaljiti iz obitelji, uhititi ga ili za njim tragati ako nije dostupan. Posjeduje li počinitelj oružje, ono bi mu trebalo biti oduzeto. će mu biti oduzeto. Počinitelj može biti priveden sucu ili pritvorskom nadzorniku, a žrtva bi trebala biti obaviještena o njegovom eventualnom puštanju. Ako je dijete žrtva nasilja ili svjedok događaja, policija bi trebala odmah uključiti stručnog radnika/icu nadležnog područnog ureda Zavoda za socijalni rad. U tim slučajevima postoji mogućnost da se provedu radnje radi utvrđivanja počinjenja kaznenih djela iz područja kaznenopravne zaštite djece. O razlici između prekršaja i kaznenog djela počinjenog zbog nasilja u obitelji pisale smo ovdje. Važno je da policija u prijavi naznači prisutnost djece, jer to može utjecati na težu kvalifikaciju prekršaja ili kaznenog djela; ako to izostane, na propust je korisno ukazati nadležnim tijelima.

Po završetku kriminalističkog istraživanja policija podnosi optužni prijedlog ili kaznenu prijavu, te može predložiti i provođenje zaštitnih mjera ili mjera opreza prema počinitelju.

Tekst je nastao u sklopu trogodišnjeg projekta “Pravo na pravo”, kojeg do kraja 2025. godine financira Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije preko Natječaja za financiranje projekata ovlaštenih udruga i pravnih klinika za pružanje primarne pravne pomoći.

_________________________________

[1]     Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 70/17, 126/19, 84/21, 114/22, 36/24): https://www.zakon.hr/z/81/zakon-o-zastiti-od-nasilja-u-obitelji

[2]      Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji:  https://mup.gov.hr/UserDocsImages/dokumenti/Protokol_o_postupanju_u_slucaju_nasilja_u_obitelji-usvojila_Vlada_19_6_2019.pdf