Osobni odnosi roditelja i djece u slučaju sumnje na nasilje u obitelji –

relevantne odredbe Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji[1]

Konvencija je, nakon ratifikacije od strane Hrvatskog Sabora, u svibnju 2018. godine stupila na snagu. Time je ne samo postala dio pravnog poretka Republike Hrvatske, već je u skladu s čl. 134. Ustava RH po svojoj pravnoj snazi iznad zakona. To znači da se svi relevantni nacionalni propisi trebaju promatrati i tumačiti u svjetlu Konvencije, a ukoliko bi neke njihove odredbe bile u suprotnosti s odredbama Konvencije, treba primijeniti Konvenciju.

U tom kontekstu, pravo na osobne odnose između djeteta i roditelja s kojim dijete ne živi nije bezuvjetno – njega u slučaju nasilja u obitelji nije dovoljno promatrati i regulirati samo u skladu s odredbama Obiteljskog zakona, već i u svjetlu Konvencije.

Izdvajamo najvažnije odredbe Konvencije:

Članak 31. – skrb o djeci, pravo na viđanje djece i sigurnost

  1. Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale da se, pri određivanju skrbi o djeci i prava na viđanje djece, uzmu u obzir pojave nasilja obuhvaćene područjem primjene ove Konvencije.

Cilj ove odredbe jest osigurati da pravosudne vlasti ne izdaju naloge za kontakt, a da prethodno ne uzmu u obzir pojave nasilja koje pokriva opseg ove Konvencije. (…). Uz ostale čimbenike, pojave nasilja nad nenasilnim skrbnikom kao i nad samim djetetom moraju se uzeti u obzir kad se donose odluke o skrbništvu i opsegu prava posjeta ili kontakta.[2]

  1. Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale da ostvarivanje bilo kojeg prava na viđanje djece ili skrbi o djeci ne ugrožava prava i sigurnost žrtve ili djece.

Stavak 2. bavi se složenim pitanjem jamčenja prava i sigurnosti žrtava i svjedoka uzimajući u obzir roditeljska prava počinitelja. Naročito u slučajevima obiteljskog nasilja, pitanja vezana uz zajedničku djecu često su jedine poveznice koje ostaju između žrtve i počinitelja. Za mnoge žrtve i njihovu djecu, poštivanje naloga za kontakt može biti znatan sigurnosni rizik budući da to često znači neposredan susret s počiniteljem. Stoga, ovaj stavak navodi obvezu osiguravanja da se žrtve i njihova djeca osiguraju od bilo koje daljnje štete.[3]

 

Članak 48. – zabrana obveznih alternativnih postupaka rješavanja sporova ili kažnjavanje

  1. Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi zabranile obvezne alternativne postupke rješavanja sporova, uključujući medijaciju i mirenje, u vezi sa svim oblicima nasilja obuhvaćenih područjem primjene ove Konvencije.

Domaći zakoni mnogih zemalja članica Vijeća Europe osiguravaju alternativne procese rješavanja sporova ili kažnjavanja – u kaznenim i građanskim zakonima. Naročito u obiteljskim zakonima, metode rješavanja sporova koje su alternative sudskim odlukama smatraju se boljima za obiteljske odnose te se smatra da rezultiraju trajnijim rješenjem sporova. U nekim pravnim sustavima, alternativni procesi rješavanja sporova ili kažnjavanja kao što su medijacija ili mirenje koriste se i u kaznenom zakonu. Iako priređivači Nacrta ne dovode u pitanje prednosti tih alternativnih metoda prisutnih u mnogim kaznenim i građanskim slučajevima, žele naglasiti negativne učinke koje mogu imati u slučajevima nasilja koje pokriva opseg ove Konvencije, naročito ukoliko je sudjelovanje u takvim alternativnim metodama rješavanja sporova obavezno i zamjenjuje sudske postupke sa suočavanjem strana. Žrtve takvog nasilja ne mogu nikada ući u alternativne procese rješavanja sporova na jednakoj razini kao počinitelj. U prirodi je takvih prijestupa da takve žrtve gotovo uvijek imaju osjećaj srama, nemoći i ranjivosti nakon takvih događaja, a počinitelj uživa u osjećaju moći i dominacije. Kako bi se izbjegla reprivatizacija obiteljskog nasilja nad ženama i kako bi se omogućilo žrtvama da potraže pravdu, dužnost je države da pruži pristup sudskim postupcima sa suočavanjem strana kojima predsjeda neutralan sudac i koji se provode na temelju nacionalnih zakona koji su na snazi. Posljedično, stavak 1. traži od Stranaka da zabrane u domaćim kaznenim i građanskim zakonima obavezno sudjelovanje u alternativnim procesima rješavanja sporova.[4]

Dakle, iz samog teksta Konvencije, a i iz Pojašnjavajućeg izvješća, jasno proizlazi da su sva tijela koja su na neki način uključena u reguliranje/odlučivanje o osobnim osobama roditelja i djece dužna uzeti u obzir sumnju na obiteljsko nasilje. To između ostaloga znači da se u postupcima u kojim postoji sumnja na obiteljsko nasilje ne može postupati na isti način kao u postupcima u kojima obiteljsko nasilje nije bilo prisutno.

GREVIO, nadzorni mehanizam Konvencije, prilikom procjene primjene Konvencije i izrade izvještaja o stanju u pojedinoj zemlji članici Konvencije, ovom pitanju posvećuje veliku pozornost. I Hrvatskoj je u tijeku prvi evaluacijski ciklus od strane GREVIO-a te je stoga posebno važno da se promotre i izmjene štetne prakse koje postoje u ovom području.

Takve zaključke prilikom izrade svojih izvještaja iznosi i sam GREVIO. Ovom prilikom iznijet ćemo primjer izvješća za Albaniju, odnosno izdvojiti nekoliko zaključaka koji su iznimno biti za pravilno tumačenje Konvencije:

Prvenstveno, jasno je rečeno[5] da čl. 31. Konvencije ima za cilj ne samo da se u obzir prilikom odlučivanja o roditeljskoj skrbi i osobnim susretima u obzir uzme nasilje prema djetetu, već i nasilje prema nenasilnom roditelju. Nadalje, jasno je rečeno da st. 2. ima za cilj prevenirati da pravo na ostvarivanja osobnih odnosa, tj. susreta i viđanja, predstavlja rizik za žrtvu i/ili za dijete. GREVIO nadalje naglašava da je svrha čl. 31. st. 1. da osigura da se obiteljsko nasilje ne previdi kad se odlučuje o skrbništvu i održavanju osobnih odnosa. U slučaju Albanije zaključeno je, kao što će prema našem mišljenju nedvojbeno morati biti zaključeno i u slučaju Republike Hrvatske, da sudovi ne analiziraju sistematično svaki pojedini slučaj i često određuju pravo na susrete i viđanje samo pozivajući se (samo) na emotivne potrebe djeteta. Također, zamijećeno je da albansko zakonodavstvo (kao i hrvatsko) nema prikladna rješenja za situacije u kojima nasilje nije usmjereno direktno prema djetetu, ako bi moglo utjecati na dijete ili na žrtvu prilikom izvršavanja osobnih susreta/roditeljske skrbi.

U vezi s tim, naglašeno je da bi tijela vlasti po službenoj dužnosti trebala voditi računa i ispitivati je li, u slučajevima kada je izrečena zaštitne mjera prema žrtvi obiteljskog nasilja, tu mjeru potrebno proširiti/primijeniti i na djecu. Također, ponovljeno je da se prilikom reguliranja skrbništva i osobnih odnosa roditelja i djece mora u svakom slučaju obaviti pojedinačna analiza/procjena, uzimajući u obzir i pojavnost obiteljskog nasilja i najbolji interes djeteta. Smatramo ovaj dio posebno važnim, jer se u RH vrlo često pozivajući se na najbolji interes djeteta a priori zaključuje da dijete mora viđati oca, ne uzimajući pritom uopće u obzir postojanje povijesti obiteljskog nasilja te rizika za dijete i njegovu majku. GREVIO također ističe obvezu da se osigura da se prilikom ostvarivanja osobnih odnosa i žrtva i dijete moraju osigurati od rizika (ponavljanja) nasilja. S tim u svezi, smatramo potpuno jasnim da je potpuno neprihvatljivo da se odluke o skrbništvu/osobnim odnosima (i) u slučajevima obiteljskog nasilja donose bez da se nasilje koje je sudu poznato ili je moralo biti poznato uopće spominje – potrebno je detaljno razmotriti povijest nasilja u obitelji te prilikom odlučivanja detaljno obrazložiti kako i zašto ono (ne)utječe na odluku o skrbništvu/osobnim odnosima.

sastavljeno 20.12.2022.

[1] Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, NN 3/2018 (dalje: Konvencija)

[2]Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji i Pojašnjavajuće izvješće (neslužbeni prijevod), Ured za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske, Zagreb, 2014., str 64, dostupno na: https://ravnopravnost.gov.hr/UserDocsImages/arhiva/images/pdf/Publikacija%20Konvencija%20Vije%C4%87a%20Europe%20o%20spre%C4%8Davanju%20i%20borbi%20protiv%20nasilja%20nad%20%C5%BEenama%20i%20nasilja%20u%20obitelji.pdf

[3] Ibidem.

[4]Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji i Pojašnjavajuće izvješće (neslužbeni prijevod), Ured za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske, Zagreb, 2014., str 77.

[5] GREVIO’s (Baseline) Evaluation Report on legislative and other measures giving effect to the provisions of the Council of Europe Convention on Preventing and Combating Violence against Women and Domestic Violence (Istanbul Convention) ALBANIA, 2017, str. 44, dostupno na; https://rm.coe.int/grevio-first-baseline-report-on-albania/16807688a7