Središnje odredbe koje uređuju položaj žrtve nasilja u obitelji u prekršajnim postupcima sadržane su u Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji (dalje u tekstu: ZZNO).[1] ZZNO usmjeren je na osiguravanje zaštite članova obitelji koji su izloženi nasilju, poštivanje pravnog sustava te na sprječavanje ponavljanja nasilja u obitelji kroz prekršajno sankcioniranje počinitelja.

U tom smislu, ZZNO primjenjuje se na:

  • bračne i izvanbračne drugove, životne i neformalne životne partnere, njihovu zajedničku djecu te djecu svakog od njih,
  • srodnike po krvi u ravnoj lozi (npr. roditelji, djeca, unuci), srodnike u pobočnoj lozi do trećeg stupnja (npr. braća, sestre, stričevi, ujaci, nećaci) te srodnike po tazbini do drugog stupnja (npr. punac, punica, zet, snaha),
  • posvojitelje i posvojenike,
  • bivše bračne i izvanbračne drugove, bivše životne i neformalne životne partnere, sadašnje ili bivše partnere u intimnim vezama,
  • osobe koje imaju zajedničko dijete,
  • osobe koje žive u istom kućanstvu.

Nasiljem u obitelji u smislu prekršaja smatraju se sljedeći oblici ponašanja:

  • primjena fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda
  • tjelesno kažnjavanje ili drugi načini ponižavajućeg postupanja prema djeci
  • psihičko nasilje koje je kod žrtve prouzročilo povredu dostojanstva ili uznemirenost
  • ekonomsko nasilje kao zabrana ili onemogućavanje korištenja zajedničke ili osobne imovine,
  • raspolaganja osobnim prihodima ili imovine stečene osobnim radom ili nasljeđivanjem, onemogućavanje zapošljavanja, uskraćivanje sredstava za održavanje zajedničkog kućanstva i za skrb o djeci
  • zanemarivanje potreba osobe s invaliditetom ili osobe starije životne dobi koje dovodi do njezine uznemirenosti ili vrijeđa njezino dostojanstvo i time joj nanosi tjelesne ili duševne patnje.

U pružanju pravne podrške žrtvama obiteljskog nasilja često se otvara pitanje radi li se o prekršaju počinjenom zbog nasilja u obitelji ili kaznenom djelu. Naime, osim prethodno nabrojanih oblika nasilničkog ponašanja prema ZZNO-u, a koji predstavljaju prekršaje, nasilje u obitelji može biti i kazneno djelo te kao takvo uređeno Kaznenim zakonom.[2] Drugim riječima, ako je nasilničko ponašanje snažnijeg intenziteta ili učestalo, tada govorimo o njegovom težem obliku odnosno o kaznenom djelu zbog nasilja u obitelji (a potencijalno i o nekom drugom kaznenom djelu, primjerice, prijetnji[3]), a ne više o prekršaju. Važno je znati da o tome hoće li neko ponašanje biti kvalificirano kao prekršaj ili kao kazneno djelo odlučuju nadležna tijela nakon prijave nasilja, a ovisno o toj odluci poduzimaju se radnje potrebne za pokretanje prekršajnog ili kaznenog postupka pred nadležnim sudom. Sama žrtva stoga ne bi trebala snositi teret pravne kvalifikacije djela, jer je to odgovornost institucija.

Ipak, valja biti na oprezu jer u praksi se ponekad događa da se i vrlo ozbiljni oblici nasilja, koji imaju jasna obilježja kaznenog djela, tretiraju samo kao prekršaj. U takvim slučajevima počinitelju prijeti tek novčana kazna ili kratkotrajna zatvorska kazna, što nije primjereno težini i posljedicama počinjenog nasilja. Stoga, ako žrtva smatra da je djelo počinjeno prema njoj pogrešno kvalificirano, preporučljivo je da na to pokuša ukazati nadležnim tijelima – po potrebi uz pomoć odvjetnika, ako ga ima, ili uz podršku udruga koje pružaju besplatnu pravnu pomoć te podršku žrtvama i svjedocima kaznenih djela.

Nadalje, za počinitelja prekršaja zbog nasilja u obitelji predviđene sankcije su novčana kazna, kazna zatvora te druge sankcije propisane Prekršajnim zakonom[4], a mogu mu se odrediti i zaštitne mjere koje prvenstveno služe zaštiti žrtve i sprječavanju ponavljanja nasilja[5]. Navedene sankcije i zaštitne mjere izriče prekršajni sud.

Jedna takva zaštitna mjera na koju ćemo se u ovom tekstu osvrnuti je mjera udaljenja iz zajedničkog kućanstva koja se u praksi se pokazuje iznimno važnom. Naime, upravo ova mjera omogućuje žrtvi, njezinoj djeci ali i ostalim članovima kućanstva da ostanu u vlastitom domu, a počinitelj nasilja je taj kojeg se udaljava kako bi se otklonila neposredna opasnost i spriječilo ponavljanje djela. Na taj se način štiti ne samo fizička sigurnost, nego i emocionalna stabilnost žrtve te dobrobit djece i drugih ukućana.

Ovu mjeru sud može izreći i prije pokretanja prekršajnog postupka ako postoji izravna opasnost za sigurnost žrtve, njezine obitelji ili člana kućanstva i to na prijedlog same žrtve ili drugog ovlaštenog tužitelja, a to su policija ili Zavod za socijalni rad. Ako policija ili Zavod u okviru svojih ovlasti ne podnesu prijedlog (ili ga, primjerice, odbiju podnijeti na traženje žrtve), žrtva ga može podnijeti i sama, neposredno sudu.

O prijedlogu za udaljenje počinitelja iz kućanstva odlučuje sud bez odgode, a najkasnije u roku od 24 sata od njegova podnošenja – neovisno o tome je li ga podnijela policija, Zavod ili sama žrtva. Prije donošenja odluke sud će saslušati i žrtvu i osobu protiv koje se traži mjera udaljenja. Čim odluka bude donesena, ona se odmah počinje provoditi – žalba ne odgađa izvršenje. Sud potom bez odgode dostavlja odluku policiji, koja je dužna provesti ovu mjeru.
Važno je znati da se ova mjera ukida ako u roku od osam dana od njezina donošenja žrtva ili drugi ovlašteni tužitelj ne podnesu sudu prijedlog za pokretanje prekršajnog postupka. Na to je sud dužan upozoriti žrtvu. Dakle, da bi mjera ostala na snazi, mora se pravodobno pokrenuti prekršajni postupak. Ova mjera ne može trajati kraće od mjesec dana niti dulje od dvije godine. Nakon što sud donese odluku o udaljenju, ona se bez odgode dostavlja nadležnoj policijskoj postaji, koja preuzima nadzor nad provedbom mjere i brine da se ona doista i poštuje.

Tekst je nastao u sklopu trogodišnjeg projekta “Pravo na pravo”, kojeg do kraja 2025. godine financira Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije preko Natječaja za financiranje projekata ovlaštenih udruga i pravnih klinika za pružanje primarne pravne pomoći.

________________________________

[1]      Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji (NN 70/17, 126/19, 84/21, 114/22, 36/24)

[2]      Tko grubo, učestalo ili na drugi način teško krši propise o zaštiti od nasilja u obitelji i time kod člana obitelji ili druge

  bliske osobe izazove strah za njezinu sigurnost ili sigurnost njoj bliskih osoba, ili je dovede u ponižavajući položaj,

  a time nije počinjeno teže kazneno djelo, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do tri godine (članak 179.a Kaznenog

  zakona, NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23, 36/24)

[3]      Članak 139. Kaznenog zakona, NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22, 114/23, 36/24

[4]      Prekršajni zakon (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22)

[5]      Osim zaštitnih mjera propisanih Prekršajnim zakonom, sud može počinitelju nasilja u obitelji izreći i: obvezan

  psihosocijalni tretman, zabranu približavanja i uznemiravanja žrtve, udaljenje iz zajedničkog  kućanstva i obvezno

  liječenje od ovisnosti (članak 13. ZZNO).