Roditelji imaju prvenstvenu dužnost i odgovornost štititi prava i dobrobit svojega djeteta te se brinuti o njegovu zdravlju, sigurnosti, razvoju, odgoju i obrazovanju. Međutim, kada roditelji ili druge osobe koje skrbe o djetetu tu odgovornost ne mogu primjereno ostvarivati ili kada je dijete na drugi način ugroženo, nadležna tijela dužna su poduzeti odgovarajuće mjere radi njegove zaštite.[1]
Ove mjere propisane su Obiteljskim zakonom, dok se kriteriji stručne procjene, način njihova provođenja, uvjeti stručne osposobljenosti osoba koje ih provode te druga provedbena pitanja dodatno uređuju Pravilnikom o mjerama zaštite osobnih prava i dobrobiti djeteta.[2]
Mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta određuju se kada se na temelju stručne procjene utvrdi da je došlo do povrede djetetovih prava i dobrobiti ili da su djetetova prava, dobrobit i razvoj ugroženi. Prema Obiteljskom zakonu, prava djeteta smatraju se ugroženima osobito kada je skrb o djetetu neodgovarajuća, kada dijete ima poteškoće koje se očituju kroz ponašanje, emocionalne, školske ili druge probleme u odrastanju ili kada postoji vjerojatnost da će do takvih poteškoća doći.[3]
Svrha je mjera pravodobno i primjereno zaštititi dijete, vodeći računa o okolnostima svakoga pojedinog slučaja i o tome koliko su ozbiljno ugrožena njegova prava, sigurnost i razvoj.
Izbor odgovarajuće mjere
Pri izboru mjere nadležno tijelo mora poštovati načelo razmjernosti. To znači da mora odrediti onu mjeru kojom se najmanje ograničava pravo roditelja na ostvarivanje skrbi o djetetu, pod uvjetom da je takvom mjerom moguće zaštititi prava i dobrobit djeteta.[4] Mjere se stoga razlikuju prema svojoj vrsti i intenzitetu. Neke su usmjerene na upozoravanje roditelja, stručnu pomoć i potporu obitelji, dok druge mogu obuhvaćati pojačani nadzor, izdvajanje djeteta iz obitelji ili ozbiljnije ograničenje pojedinih prava koja proizlaze iz roditeljske skrbi.
Izdvajanje djeteta iz obitelji smije se odrediti samo ako se njegova prava i dobrobit ne mogu zaštititi nijednom blažom mjerom. Svrha izdvajanja mora biti zaštita djetetova života, zdravlja i razvoja, osiguravanje primjerene skrbi izvan obitelji te stvaranje uvjeta za njegov povratak u obitelj ili priprema drugog trajnog oblika skrbi.[5] Izdvajanje ne smije trajati dulje nego što je nužno radi zaštite prava i dobrobiti djeteta. Izrečena mjera mora se redovito preispitivati, a roditelji imaju pravo na pomoć i potporu radi uklanjanja uzroka izdvajanja i povratka djeteta u obitelj, kada je takav povratak u skladu s njegovom dobrobiti.[6]
Tko odlučuje o mjerama?
Ovisno o vrsti i težini ugroženosti djeteta, Obiteljski zakon razlikuje mjerekoje određuje Hrvatski zavod za socijalni rad i mjere o kojima odlučuje sud.[7] Zakon zasebno uređuje i sudske mjere za zaštitu djetetove imovine i njegovih imovinskih prava.
Mjere iz nadležnosti Hrvatskog zavoda za socijalni rad
Mjere iz nadležnosti Zavoda obuhvaćaju različite razine intervencije: od upozorenja zbog pojedinačnih ili blažih propusta, preko stručne pomoći i pojačanog nadzora, do neposrednog izdvajanja djeteta kada postoji opasnost koja se ne može otkloniti na drugi način.[8]
Tako Zavod može odrediti:
- upozorenje na pogreške i propuste u ostvarivanju skrbi o djetetu
- mjeru stručne pomoći i potpore u ostvarivanju skrbi o djetetu
- mjeru intenzivne stručne pomoći i nadzora nad ostvarivanjem skrbi o djetetu
- žurnu mjeru izdvajanja i smještaja djeteta izvan obitelji.
Mjere iz nadležnosti suda
Sudskim mjerama mogu se, ovisno o okolnostima slučaja, ograničiti pojedina prava roditelja, odrediti skrb o djetetu izvan njegove obitelji ili, u najtežim slučajevima, roditelja lišiti prava na roditeljsku skrb.[9]
Sud može radi zaštite osobnih prava i dobrobiti djeteta odrediti:
- privremeno povjeravanje djeteta drugoj osobi, udomiteljskoj obitelji ili ustanovi socijalne skrbi
- zabranu približavanja djetetu
- oduzimanje prava na stanovanje s djetetom i povjeravanje svakodnevne skrbi o djetetu drugoj osobi, udomiteljskoj obitelji ili ustanovi socijalne skrbi
- povjeravanje djeteta s problemima u ponašanju radi pomoći u odgoju udomiteljskoj obitelji ili ustanovi socijalne skrbi
- lišenje prava na roditeljsku skrb.
Prijava povrede prava djeteta
Svatko je dužan Hrvatskom zavodu za socijalni rad prijaviti povredu djetetovih osobnih ili imovinskih prava. Povredom osobnih prava djeteta osobito se smatraju tjelesno ili mentalno nasilje, spolne zlouporabe, zanemarivanje ili nehajno postupanje, zlostavljanje ili izrabljivanje djeteta te izloženost obiteljskom nasilju.[10] Nakon primitka takve prijave Zavod je dužan odmah ispitati slučaj i poduzeti mjere radi zaštite djetetovih prava te o poduzetom obavijestiti osobu koja je prijavu podnijela.[11]
Sudjelovanje djeteta u postupku
Dijete ima pravo sudjelovati i izraziti svoje mišljenje u svim postupcima procjenjivanja i određivanja mjera kojima se štite njegova prava i dobrobit. Djetetu koje je navršilo četrnaest godina tijelo koje vodi postupak dopustit će da iznosi činjenice, predlaže dokaze, podnosi pravne lijekove i poduzima druge postupovne radnje ako je sposobno razumjeti njihovo značenje i pravne posljedice. U postupku u kojem o mjeri odlučuje sud djetetu se imenuje poseban skrbnik.[12]
Zaključno
Mjere za zaštitu prava i dobrobiti djeteta predstavljaju zakonom uređen sustav odgovora na različite oblike povrede ili ugroženosti djetetovih prava, dobrobiti i razvoja. Odabir mjere ovisi o stručnoj procjeni i okolnostima pojedinog slučaja, pri čemu se mora odrediti najblaža mjera kojom je još uvijek moguće učinkovito zaštititi dijete. Ovisno o utvrđenim okolnostima, mogu se odrediti mjere iz nadležnosti Hrvatskog zavoda za socijalni rad ili mjere o kojima odlučuje sud. U svakoj odluci temeljno mjerilo mora biti zaštita prava i dobrobiti djeteta, uz poštovanje načela razmjernosti i prava djeteta na sudjelovanje u postupku.
Datum objave članka: 13.7.2026.
Tekst je nastao u sklopu trogodišnjeg projekta “Pravo na pravo”, kojeg do kraja 2028. godine financira Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije putem Natječaja za financiranje projekata ovlaštenih udruga i pravnih klinika za pružanje primarne pravne pomoći.
[1] Obiteljski zakon, NN 103/15, 98/19, 47/20, 49/23, 156/23. čl. 127. st. 1., 3. i 4.
[2] Pravilnik o mjerama zaštite osobnih prava i dobrobiti djeteta, NN 123/15, 87/22
[3] Ibid. čl. 131. st. 1. i 2.
[4] Ibid., čl. 128.
[5] Ibid., čl. 129. st. 1. i 3.
[6] Ibid. čl. 129. st. 4. i 5.
[7] Ibid., čl. 134. i 149.
[8] Ibid., članci 135. do 148.
[9] Ibid., članci 150. do 177.
[10] Ibid., čl. 132. st. 1.
[11] Ibid. 132. st. 2.
[12] Ibid. 130. st. 1., 2. i 3.