Piše: Stela Košić, volonterka Udruge

Što znači biti ljudsko biće? Je li to srce koje kuca, pluća koja dišu? Stoljećima ranije postojala su ljudska bića – i žene. Da bi dokazale da su jednako vrijedne zvati se čovjekom, kao i svaki muškarac, prolijevale smo suze, znoj i krv. Ona koja se, tiho ali odlučno, suprotstavila suprugu. Ona koja je haljinu zamijenila za hlače. Sufražetkinja koja pada pod kopita. Njihova žrtva modernim ženama bio je dar: uveo ih je u škole i na radna mjesta, u ruke im stavio glasački listić, rastavio ih od supruga, a neke posjeo za isti politički stol, rame uz rame muškarcu. Njihova je žrtva ženi dala glas, a tim je glasom predstavnica SAD-a u Ujedinjenim narodima i prva dama svijeta Eleanor Roosevelt utjecala na stvaranje dokumenta koji je svijet podsjetio da je borba za ženska prava – borba za prava ljudskih bića. Opća skupština Ujedinjenih naroda tako je 10. prosinca 1948. godine svečano objavila: “Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima”. Ove riječi ženi kao ljudskom biću i dan danas trebale bi garantirati isto ono dostojanstvo i prava koja su kroz povijest pripadala muškarcu.

Danas, na Međunarodni dan ljudskih prava u 2025. prosječni muškarac zapadnog svijeta rekao bi da je naša borba gotova. Na kraju krajeva, školujemo se i radimo (za razliku od naših sestara u Afganistanu). Štitimo naše djevojčice od preuranjenih seksualnih odnosa i silovanja (za razliku od naših sestara u Indiji). Možemo birati za koga ćemo se, ako uopće, udati, pa i rastati (za razliku od naših sestara u Iranu). Imamo pravo prijaviti silovanje i zlostavljanje (za razliku od naših sestara na Bliskom istoku). Mi koje živimo u razvijenijim državama daleko smo dogurale, i na tome smo zahvalne. No znači li to zaista da je naša borba gotova?

Iz Opće deklaracije o pravima čovjeka

Članak 3. Svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost.

Novinski članci prepuni su naslova o ubojstvima žena kojima život oduzimaju partneri i sinovi. A nadležni odbacuju nekada njihove prijave zbog nemara, ravnodušnosti, administrativnih grešaka. Tek kad zločin iz zlostavljanja prijeđe u ubojstvo, dolaze na mjesto zločina pozirati pred fotoaparatima i “osuđivati” svaki oblik nasilja.

Članak 23.1. Svatko ima pravo na rad, na slobodan izbor zaposlenja, na pravične i povoljne uvjete rada i na zaštitu od nezaposlenosti.

Na razgovorima za posao žene se ispituje planiraju li imati djecu. Za žene koje su majke smatra se da nisu predane poslu, sporije napreduju od muškaraca, te rjeđe zauzimaju visoke i odgovorne pozicije.

Članak 24. Svatko ima pravo na odmor i dokolicu uključujući razumno ograničenje radnih sati i periodične plaćene praznike.

Ženin posao ne prestaje nakon radnog vremena. Od nje se očekuje da kuha, pere, pegla, brine o djeci, brine o roditeljima… Žena koja ode na manikuru i kavu s prijateljicom smatra se rastrošnicom i neradnicom.

Članak 25.2. Majka i dijete imaju pravo na naročitu brigu i pomoć.

Samohrane majke s djecom i trudnice nisu dobrodošle u podstanarske stanove. Iznajmljivači ignoriraju njihove pozive i zatvaraju im vrata, dok sami sebe opravdavaju činjenicom da ih s djetetom neće moći izbaciti iz stana.

Trebamo li feminizam u 2025.?

Danas, sedamdeset i sedam godina nakon što su nam obećane sloboda i jednakost, muškarci kleče na trgovima i mole lik Djevice Marije (žene!) da se utišamo i vratimo u kuhinje te gaze po ružama kao po grobovima. Neke su bitke dobivene, ali rat i dalje traje, rat u kojem ćemo pobijediti, pa makar prošlo još sedamdeset i sedam godina. A onima koji ne vjeruju prenosimo riječi Margaret Mead: “Nikada ne sumnjaj da mala grupa promišljenih, posvećenih građanki može promijeniti svijet; uostalom, to je jedino što je ikada i uspjelo”.