Autorica: Tanja Prokop, volonterka i članica Udruge

Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama (25.11.) – dokle ćemo trpjeti nepravdu?

Danas, 25. studenog, podsjećamo se na previsoke brojke i nepravdu koja ženama oduzima pravo na slobodu i sigurnost. Taj se dan obilježava Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. U Hrvatskoj, svaka treća žena doživi neki oblik nasilja tijekom života. Od početka 2023. godine prijavljeno je više od 7.000 slučajeva obiteljskog nasilja – broj koji vjerojatno samo djelomično oslikava stvarno stanje, jer većina žrtava nikada ne prijavi počinitelja. Razlozi neprijavljivanja su razni, uglavnom povezani s našim tradicionalnim načinom odgoja i iskrivljenih slika o tome tko je „krivac“ za nasilje.

Senzacionalistički naslovi o nasilju i femicidu česti su u tabloidima, a posljedice takvog izvještavanja su ozbiljne i štetne. Ovakvo pisanje često koristi šablone koji impliciraju opravdanje za nasilje, poput navođenja da je počinitelj bio pod utjecajem alkohola ili pod stresom, čime se odgovornost prebacuje s nasilnika na okolnosti ili čak na žrtvu. U hrvatskim medijima povremeno se pojavljuju naslovi koji impliciraju da su žrtve djelomično ili čak i u potpunosti odgovorne za nasilje koje su pretrpjele, što može pridonijeti stigmatizaciji žrtava i umanjiti odgovornost počinitelja. Naslovi poput “Ubio ju je iz ljubomore: Nije mogao podnijeti prekid” ili “Tragedija u obitelji: Supruga ga je provocirala, pa ju je pretukao” su u današnje doba sveprisutni. Takav pristup ponekada nasilje prikazuje na romantičan i banaliziran način, a žrtva se dodatno viktimizira – posebno kroz komentare na senzacionalističke članke. Mediji često objavljuju fotografije povreda i sočne detalje zločina kako bi privukli pažnju i povećali čitanost, pri čemu ugrožavaju dostojanstvo žrtve, narušavaju njezinu privatnost i traumatiziraju obitelj. No puno veći problem od pojedinačnih žrtava jest kolektivna svijest, koja se iz dana u dan mijenja i postoje sve tolerantnija na nasilje.

Kako stojimo u odnosu na Europu?

Prema dostupnim podacima, Hrvatska se nalazi među tri zemlje Europske unije s najvišom stopom femicida u odnosu na broj stanovnika. Aljazzira izvješćuje kako je u posljednjih 20 godina u Hrvatskoj ubijeno 398 žena, dok je u prošloj godini prijavljeno 9 femicida – ubojstava žena od strane bliskih partnera – što je izrazito visok broj za zemlju naše veličine. Usporedbe radi, u Finskoj, slične veličine populacije, taj broj je četiri puta manji. Zapitajmo se zašto? Dok je kod nas prevencija na državnoj razini samo deklarativna, a rješavanje problema vrlo oskudan, u mnogim državama prevencija nasilja nije samo obaveza, već prioritet. Usporedimo li Hrvatsku s drugim europskim zemljama, situacija je jednako alarmantna. U Švedskoj, zemlji poznatoj po visokom stupnju rodne ravnopravnosti, nasilje nad ženama pogađa 22% žena, dok je u Francuskoj 32% žena izjavilo da je doživjelo nasilje od strane partnera. Međutim, ono što nas izdvaja nije samo brojka, već i sporost reakcije sustava.

Zašto kao društvo toleriramo nasilje?

Tradicionalne uloge žena i muškaraca u društvu često nameću očekivanja da žena treba biti tiha, poslušna i “odgovorna” za očuvanje obiteljskog mira. Ako nasilje eskalira, ženu se promatra kroz prizmu tih normi, pa se postavlja pitanje što je “učinila” da to izazove. U nekim sredinama nasilje se doživljava kao “obiteljska stvar” ili se opravdava kao rezultat stresa, alkohola ili problema u vezi. To dovodi do zanemarivanja ozbiljnosti problema i stava da je žrtva mogla “riješiti” situaciju unutar obitelji. Ljudi često nisu svjesni psiholoških i emocionalnih posljedica koje nasilje ostavlja na žrtve. Mnogi ne razumiju kako dinamika moći i kontrole utječe na žrtvu, zbog čega se pitaju “zašto nije otišla” ili “zašto nije prijavila”. Već spomenuti senzacionalistički naslovi i izvještaji često impliciraju da su žene same krive za nasilje, bilo zbog izbora partnera, ponašanja ili donošenja odluka poput prekida veze. Takvo izvještavanje jača društvenu percepciju da su žene odgovorne za svoje stradanje. Okrivljavanje žrtve (“victim blaming”) ukorijenjeno je u potrebi da se svijet doživi kao pravedno mjesto – ljudi žele vjerovati da se loše stvari događaju samo onima koji su to “zaslužili”. Ova psihološka sklonost otežava izražavanje empatije prema žrtvama.

Manjak empatije

Manjak empatije prema žrtvama nasilja za posljedicu ima dodatnu viktimizaciju žrtve. Žene koje doživljavaju nasilje osjećaju se izolirano, osramoćeno i obeshrabreno prijaviti nasilnika. Okolina često ne shvaća da žrtve prolaze kroz složene emocionalne, psihološke i fizičke traume, što otežava njihovu sposobnost djelovanja. Nedostatak empatije dovodi do slabije podrške zakonima koji štite žrtve i omogućuju bolje preventivne mjere. Jeste li se ikada zapitala postajemo li svi mi pasivni promatrači, upravo dio problema? Nismo li svi ponekada licemjerni i površni u svojim zaključcima? Prestanimo to biti i imajmo više empatije, koja ne mora nužno imati veze samo sa žrtvama. Dokazano je da su nasilnici vrlo često i sami trpjeli nasilje ove ili one vrste, što dovodi do toga da se i nasilnicima na adekvatan način treba pomoći, no isto tako i adekvatno sankcionirati. Ukoliko ih se glorificira radi njihova ponašanja i opravdava u raznim medijima, ne činimo dobro niti njima, niti društvu, a ponajmanje žrtvama nasilja. Stoga je važno imati dobru mrežu podrške, koja će djelovati na državnoj razini. Iako kao država nismo na toj razini čak niti u povojima, postoji svjetlo na kraju tunela. Udruge.

Nećemo šutjeti!

SOS Rijeka – Centar za nenasilje i ljudska prava svojim radom pokušava promijeniti ovu sumornu stvarnost. Svake godine odgovaramo na stotine poziva žena koje traže pomoć. Pružamo besplatne pravne savjete, psihološku podršku i educiramo javnost o problematici nasilja. Pitajte se – jesmo li kao društvo spremni tolerirati još jednu godinu u kojoj će žene gubiti živote zbog partnera ili sustava koji ih nije zaštitio? Možemo li ostati nijemi dok svaka treća žena u našem susjedstvu pati u tišini? Vrijeme je da glasno kažemo ne nasilju nad ženama. Dajmo šansu našim sinovima da ne budu dio statistike i počnimo zrelije razmišljati o problemima koji se tiču svih nas. Podržimo promjene u zakonima, zahtijevajmo brže reakcije institucija i pružimo podršku organizacijama poput SOS Rijeka. Jer borba protiv nasilja nije samo ženska borba – to je borba za pravednije i humanije društvo za sve nas.

Sada je trenutak da odlučimo – želimo li biti društvo koje šuti ili društvo koje se bori? Što vi birate?

U našem Savjetovalištu za žrtve obiteljskog, partnerskog i seksualnog nasilja možete dobiti besplatno psihološko savjetovanje i podršku kao i primarno pravno savjetovanje. Osim navedenog, možemo vam pomoći u komunikaciji s institucijama u kojima ostvarujete svoja prava te vam biti pratnja kao osoba od povjerenja prilikom prijave nasilja ili svjedočenja.

Kontaktirajte nas na broj telefona 051 211 888, putem e-maila pomoc@sos-rijeka.org ili preko društvenih mreža, svakim radnim danom.

Usluge koje pružamo u Savjetovalištu provode se kroz projekte sufinancirane od strane Grada Rijeke, Primorsko-goranske županije, Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Ministarstva demografije i useljeništva, Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, kao i nekoliko inozemnih fondova.