Piše: Stela Košić, volonterka Udruge
Život u nasilnoj vezi za ženu je život u začaranom krugu. Život u krugu boli, razočaranja, želje za odlaskom – ali i krugu nadanja, čekanja i maštanja. Promatračima i promatračicama odlazak se čini kao jedini i očit korak, no za ženu su to dvije strane iste kovanice. Odlazak znači spas, ali i gubitak. Često i opasnost. Jedna bol slijedi drugu, prepreka niče nad preprekom. Ipak, svaka žena u sebi nosi hrabrost odabrati sebe. Neke od tih žena koje su izašle iz nasilnog kruga pridružile su se jednom drugom krugu, feminističkom krugu topline, podrške i razumijevanja. Na listopadskoj Ženskoj kružnici pod nazivom Kako sam otišla? ispričale su nam svoje priče i opisale kako su izašle iz nasilnih odnosa, neke od njih s djetetom u rukama i kilometrima daleko. Iako je svaka priča o nasilju na svoj način posebna, neki se motivi isprepliću kroz mnoga ženska iskustva. Upravo nam ti zajednički nazivnici pružaju uvid u karakteristike nasilnih odnosa i upućuju na neminovne korake u borbi protiv nasilja.
Stigma i tradicija
Feministički pokret i njegove ideje šire se sve više i više, ali tradicionalni i konzervativni patrijarhalni stavovi još su uvijek sveprisutni. Oni žive u uspomenama i ispovijestima naših baka i prabaka i generacijama oblikovanja idealne žene: domaćice, njegovateljice, tihe, mirne, podčinjene… Slušanje uvreda, psovki i ponižavanja koje su im doviknute u najgrubljim tonovima za njih je bila svakodnevnica. Ovakvo tretiranje žene iznjedrilo je miskoncepciju da je nasilje samo ono koje na tijelu ostavlja tragove, samo ono fizičko. Za jednu od naših žena spas je bilo saznanje o tome da se promijenilo shvaćanje nasilja te da ono sada uključuje i ružne, ponižavajuće riječi koje ostavljaju nevidljive, emocionalne tragove. No čak je i priča o fizičkom nasilju prema ženama podložna raznim interpretacijama, osobito kada je riječ o manjim, zatvorenim sredinama. “Šuti i trpi!” tako postaje moto žene koja svojim tijelom plaća cijenu održavanja imidža svog supruga nasilnika. Jer dokle god selo nema što za reći, nije važno što se događa iza zatvorenih vrata.
Izolacija
Odlazak je težak i zbog toga što nasilnik vrlo vješto kreira lažnu realnost u kojoj žena vjeruje da nema gdje otići. On izobličuje romantičnu bajku o kojoj sanjamo kao djevojčice, u kojoj ne postoji nitko osim zaljubljenog princa i princeze. U svakoj našoj prijateljici pronalazi mane. Ne sviđaju mu se naše sestre. Ne voli naše majke. Njegov je cilj ženu pridobiti samo za sebe i izolirati je od vanjskog svijeta.
Financijska neovisnost
Naše su žene naglasile i važnost financijske neovisnosti. Kroz financijsku nadmoć nasilnik ostvaruje kontrolu nad ženom i otežava njezin odlazak. Mogućnost žene da se osloni na sebe, svoj rad i svoj novac bitan je čimbenik ne samo u planiranju odlaska, već i u izgradnji novog života.
Značaj Kružnice za lokalnu zajednicu
Naša SOS prostorija na ovoj je Kružnici bila ispunjena suzama i dubokim emocijama. Iako su od odlaska prošli mjeseci i godine, trauma i dalje govori drhtavim glasom. Pita se: “Da nisam otišla, bih li ostala živa?” Hvala našim ženama koje su ispričale svoje priče, jer aktivnosti poput Ženske kružnice za naše zajednice imaju neprocjenjivu vrijednost. One nas podučavaju o nasilju. Daju nam do znanja da nikad nismo same. Pružaju nam sigurno mjesto i uvažavaju naš glas. I ono najbitnije – imaju moć spasiti živote.
Ženske kružnice provode se u sklopu trogodišnjeg programa Život nakon nasilja – reintegracija žrtava rodno uvjetovanog nasilja, kojeg financira Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.