Autorica: Katarina Balja, volonterka Udruge
Prvog svibnja 1886. godine više od 40 000 radnika/ca izlazi u prosvjed na ulice Chicaga kako bi prosvjedovali za osmosatno radno vrijeme. Nemiri koji su uslijedili ostali su zapamćeni kao Pokolj na Haymarketu, a zbog njegove važnosti za radnička prava svake se godine prvi svibanj obilježava kao Međunarodni praznik rada. Borba za prava radnika i radnica još traje, no valja se osvrnuti na jednu skupinu za koju je ta borba danas naročito relevantna, a to su žene.
Povijesni okvir ženskog rada
Žene su, kao i muškarci, oduvijek radile, ali su se njihove uloge razlikovale. Kroz povijest je ženski rad bio usmjeren na kućanstvo i brigu oko djece, dok su muškarci bili ti čiji su poslovi donosili zaradu. Sa razvojem industrije, ta podjela postaje manje naglašena. Žene dobivaju više prilika za rad i sve se češće zapošljavaju u tvornicama. Za vrijeme ratova u dvadesetom stoljeću, sa muškarcima na bojištima, žene po prvi put postaju primarna radna snaga i oslonac društva u svojim državama. Ovdje se rađa nada za ravnopravnost, ali ona je vrlo brzo ugašena završetkom ratova, nakon kojih muškarci inzistiraju na ponovnom uspostavljanju tradicionalnih rodnih uloga. Tijekom dvadesetoga stoljeća, mnoge se se iznimne žene zalagale za jednaka radna prava i tako ušle u povijest. Jedna od njih bila je i naša novinarka, Marija Jurić Zagorka. Kao prva hrvatska novinarka, zalagala se za rodnu ravnopravnost i ženska prava, a samostalno je pokrenula časopise Ženski list i Hrvatica.
Iluzija jednakosti danas
Danas, u razvijenim zemljama, strogo gledano, žene imaju jednake prilike i uvjete za rad kao i muškarci, a u Hrvatskoj, Zakon o ravnopravnosti spolova zabranjuje diskriminaciju na području zapošljavanja i rada. Iako na prvi pogled djeluje da su muškarci i žene jednaki u svojim radnim pravima, na nama je da se zapitamo: “Je li ovo istina?” Naime, u našem se društvu u žene od malih nogu usađuju ideje o tome što one moraju biti kako bi zadovoljile očekivanja drugih. Uči ih se kako moraju slušati zahtjeve drugih, stavljati tuđe potrebe na prvo mjesto i kako trebaju biti tihe, ne privlačiti pozornost na sebe i ne izražavati nezadovoljstvo. Ovakvi društveni standardi stvaraju radna okruženja na kojima se žene ne smatraju jednako vrijednima kao muškarci i na kojima za spolove vrijede različita pravila. Žena koja se zauzima za sebe i čvrstom rukom vodi svoje suradnike prema napretku često je percipirana kao nametljiva i arogantna, dok se isti takav muškarac smatra odličnim vođom. Ovogodišnji podaci pokazuju kako je postotak žena na rukovodećim pozicijama u EU tek 35,8%, dok u ovom području Hrvatska kasni za Europom sa samo 23,81% žena na mjestima uprave u Hrvatskoj. Osim poteškoća s kojima se suočavaju na samom radnom mjestu, na ženama je ostao i teret vođenja kućanstva. U velikom broju obitelji danas se od žene očekuje da uz svoju radnu ulogu bude jedina koja brine o kućanstvu i djeci, što dovodi do manje mogućnosti napredovanja u karijeri. Također, ako žena odluči imati djecu, svako će dijete izazvati izostanak s posla na određeno vrijeme, što dodatno usporava njeno građenje karijere. Iako su navedeni izvori neravnopravnosti vrlo relevantni, postoji jedan koji se izdvaja, a to je razlika u prosječnim plaćama između muškaraca i žena. U Hrvatskoj, prosječni muškarac zarađuje 1.717 eura, dok žene u prosjeku primaju 1.500 eura.
Ekonomska ovisnost i nasilje
Udruga SOS Rijeka primarno radi sa žrtvama nasilja, koje su najčešće upravo žene, te sa promicanjem jednakih ljudskih prava među koja spada i pravo na rad. Naime, jedan od faktora koji dovodi do dinamike odnosa u kojoj se muškarac osjeća dominantnim mogu biti i razlike u primanjima. Žena koja se oslanja na svoga partnera u financijskom smislu, teže će napustiti nezdravu vezu i nasilnog partnera. U takvim slučajevima, Savjetovalište naše Udruge ženi pruža besplatnu psihološku i pravnu pomoć i vodi ju u samostalnom sudjelovanju u društvu uz korištenje različitih resursa. Osim toga, udruga SOS Rijeka kroz suradnju sa institucijama i aktivizam zagovara društvene promjene s fokusom na ravnopravnost u svim aspektima života, pa tako i u radnim pravima.
S obzirom na sve navedene prepreke, ovaj tjedan, kada slavimo izborena radnička prava, ne smijemo zaboraviti naše sestre koje su to omogućile. One, koje su unatoč svim pravilima svoga vremena djelovale u skladu sa svojim načelima i na taj način ostvarile bolju budućnost koju mi upravo živimo. Nažalost, borba nije gotova i na nama, ženama današnjice, ostaje da ne odustajemo od onoga što zaslužujemo i da u tome budemo nezaustavne, to jest, prema riječima Shirley Chisholm: “Ako ti ne ponude mjesto za stolom, ponesi stolac na rasklapanje”.